Zagrebački pentagram

Još kad smo ga u rujnu 2007. intervjuirali povodm premijere Pira malograđana na Sceni Gorica, Paolo Magelli spominjao je mogućnost osnivanja vlastite fondacije za mlade pisce, režisere i glumce... koja će im omogućiti da budu plaćeni da rade ono što znaju... kao neka stipendija...

Fondacija odnonda još nije prodisala punim plućima, a nije se u međuvremenu (zbog niza razloga) zbila ni premijera 'Idiota' kojeg je Magelli planirao raditi u ZeKaeMu.

No, kao kombinacija ta dva (ne tako davna)plana, dogodio se Zagrebački pentagram, najnovija Magellijeva zagrebačka predstava. Magelli je naime od nekolicine domaćih autora naručio tekstove 'na zagrebačke teme', od kojih je nastao omnibus u produkciji već spomenutog kazališta u Teslinoj.

U Zagrebački pentagram tako su uvršteni četiri jednočinke i jedan modolog: Pljačka - Igora Rajkija, Zoo - Ivana Vidića, Javier - Nine Mitrović, Skoro nikad ne zaključavamo - Damira Karakaša i Zona snova - Filipa Šovagovića.

U njima se, kaže službena najav, autori bave našom svakodnevicom, prožimlju se teme neimaštine, nesretnih ljubavi, obiteljskih problema, prošlosti, budućnosti, imaginacije, surove stvarnosti, vremena u kojem živimo i u kojem ćemo tek živjeti. Poveznica ovih pet različitih tekstova je grad Zagreb i njegovi stanovnici. Njhove životne tragedije ovdje dobivaju sasvim novu, komičnu dimenziju. Pojavljuju se likovi svojstveni našoj stvarnosti, ali i likovi iz prošlosti i mašte te svaki od njih priča neku svoju priču, doživljenu ili izmišljenu, realnu ili izmaštanu.

Kako autorski tim namjerno ne otkriva sadržajne pojedinosti, nećemo ni mi. Ostaje nam tek predstaviti vam ukratko autore tekstualnih predložaka:

• Igor Rajki rođen je 1965. godine u Zagrebu. U časopisima i novinama priče za mladež i odrasle, a potom i knjige: Katalog o božjim dostavljačima (2000.), Pravilnik o stvaranju predodžbi (2001.), Mamac za duhove (2003.), Užasana (2005.), Umoreske (2006.), Znanost pogrde (2006), Dobro izgledaš (2008.) i zbirke priča Nebeska semantika (2008.) i Izgledi (2008.).
  Online pročitati možete njegove eseje objavljene u virtualnom časopisu Knjigomat ili pak kratku priču za Večernjakov natječaj, Narednika nema tko čitati.

• Ivan Vidić (rođen 1966. u Zagrebu) jedan je od rijetkih domaćih dramatičara čiji tekstovi redovito bivaju incenirani. Vole ga krstiti epitetima 'kontraverznog' i 'najzanimljivijeg', a  drame (Ospice, Groznica, Octopussy, Bakino srce, Veliki bijeli zec, Život u sjeni banane,...), su mu igrane na pozornicama od zagrebačkog ITD-a i HNK-a, do londonskog Gate Theatrea. Dobitnik je sve sile nagrada uključujući i Dujšinovu (2004.). Objavljuje redovito u zemlji i inozemstvu, a popriličnu buru izazvao je 2007. njegov debitantski roman Gangabanga

• Nina Mitrović rođena je 1978. u Slavonskom Brodu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005, a magistrirala scenarij na London Film School u Londonu 2007. Dosad su joj igrane drame ‘Komšiluk naglavačke‘, ‘Kad se mi mrtvi pokoljemo‘, ‘This bed is too short or just fragments‘ (Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti), ‘Kolbaba i Brzojavko‘, ‘Velika velika zemlja Oz‘ i‘Jebote kol’ko nas ima‘. Za tekst ‘Familija u prahu‘ nagrađena je na austrijskom natječaju ‘Govoriti o granicama', ali je nagradu odbila, a mi smo je intervjuirali ovdje
  
• Damir Karakaš sam sebe pak opisuje ovako:  Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.
  Pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, danas kad ne piše privređuje tako što tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu. Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu”, “Kino Lika” (po kojoj je Dalibor Matanić snimio istoimeni film), te "Eskimi".

• Filip Šovagović rođen je u Zagrebu 1966. godine. Apsolvirao je studij glume i režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao kazališni i filmski glumac, kao novinski kolumnist te kao filmski i kazališni redatelj, scenarist i producent. Objavljuje kazališne i radijske drame, a autor je i niza proznih fragmenata objavljenih po časopisima. Filmskom i televizijskom produkcijom profesionalno se bavi od 2006. godine. Za Šovagovićevu karijeru pisca, poglavito dramatičara, najzaslužniji je upravo Paolo Magelli koji je u HNK Split i na Splitskom ljetu postavio njegove tekstove Ptičice, Cigla i Festivali, Festivali... Tekstovi su mu potom izvođeni na brojnim uglednim europskim i svjetskim festivalima, da bi u konačnici stigli i u njegov matični teatar - zagrebačku Gavellu (Ptičice). U istoj je kući Šovagović ove sezone režirao vlastitu Ilijadu 2001., a za koju je svojevrsni monodramski foršpan Stanje nacije igrao prošlog ljeta