Daniil Harms, ruski majstor apsurda i groteske zamjerivši se staljinističkoj vlasti, nesretno je skončao u 37. godini, no njegov mu je opus priskrbio vječnost, pače - kultni status.
Rođen u Sankt Petersburgu, u obitelji poznatih revolucionara, knjižvnošću se počeo baviti nakon što je izbačen sa studija ‘zbog nedostatnog sudjelovanja u društvenim aktivnostima’.
Zajedno s pjesnikom Aleksandrom Vvedenskim, a na tragu ruskih futurista poputMaleviča, Hlebnikova i Terentjeva osnovao je svojevrsni kolektiv koji se danas smatra jednim od najvažnijih predstavnika sovjetske avangarde – OBERIU.
Djelovanje OBERIU protezalo se preko niza žanrova i umjetničkih disciplina, no kako su je avangardistički pristup u umjetnosti postupno postajao nepoželjna umjetnička forma, pripadnici su se skupine na kraju, prije nego što je većina život izgubila u sukobu sa Staljinovim režimom, mogli baviti samo dječjom književnošću.
Međutim, njihov se rad, čiji se utjecaj proširio i puno izvan granica Sovjetskog Saveza, i danas smatra jednim od najvažnijih pravaca dvadesetog stoljeća, a radovi se sovjetskih avangardista često uzimaju kao polazišna točka za novo stvaranje.
Makedonski redatelj Aleksandar Popovski rečenim se Harmsovim opusom po prvi put na hrvatskim pozornicama bavio još 2010. godine u Cirkusu Destetika Riječkih ljetnih noći, a vraća mu se u sezoni 2013/2014 u Kerempuhovoj produkciji.
Ovaj put za osnovu predstave uzeo je tekst Moj muž Daniil Harms nastao prema sjećanjima Marine Vladimirovne Durnove ili, kako ju je suprug zvao, Fefice, te ga uz pomoć dramturginje Dore Delbianco isprepleo sa Harmsovim pripovjetkama natojeći napraviti predstavu koja podjednako govori o Hramsu koliko i predstavlja njegov opus.
Ili kako je o radu na predstavi zapisala sama Delbianco.
"Kad smo razgovarali o osnovnom polazištu, odnosno, ˝ulazu˝ u Harmsov svijet, odmah nam se nekako nametnula ispovjedna knjiga njegove žene ˝Moj muž Daniil Harms˝ – sjećanja Marine Durnovo. Tu ona opisuje njihov zajednički život i govori o ˝Danji˝ s velikom ljubavi i nostalgijom. Kroz njezinu interpretaciju taj avangardni umjetnik dobiva volumen strastvenog čovjeka i individualca čiji je život bio osuđen na patnju. No, unatoč tome, opisuje ga kao veselog, dinamičnog, kreativnog… Kao čovjeka koji bi je budio usred noći da pokušaju nešto promijeniti, da zajedno oboje peć u ružičasto ili da u tri ujutro odjeveni love štakore u stanu u kojem ih sigurno nije bilo. Govori da je bio duboko religiozan, da je otpočetka znao kako će završiti i da je želio s njom pobjeći iz grada u šumu u kojoj bi se skrivali dok sve strahote ne prestanu. Istaknuta je i njena priča o čudu, u čije je postojanje Harms čvrsto vjerovao. Tako da joj je, nakon jedne strašne epizode u kojoj je zbog njegovog savjeta izbjegla kopanje rovova kao radnu obvezu, mirno rekao: ˝Zašto me tako gledaš? Jednu stvar moraš zapamtiti zauvijek. Čuda na zemlji postoje˝."
