Login za korisnike

Romeo i Julija (HNK Varaždin)

Klasik Sergeja Prokofjeva u koreografiji Svebora Sečaka.

***

Romeo i Julija‘ smatra se danas jednim od najboljih djela velikog Sergeja Prokofjeva, no trebalo mu je pune tri godine da bude praizveden.

Prokofjev ga je napisao između 1935. i 1936. na narudžbu Kirov baleta, gotovo u isto vrijeme kad je moskovska Pravda u dva pozamašna uvodnika osudila Šostakoviča i ine ‘degenrativne moderniste’. Nakon što je Kirov odustao od produkcije, Prokofljev je balet ponudio Boljšoju, koji ga je također odbio, navodeći zato umjetničke, a ne političke razloge. Osim što su tvrdili da je na takvu glazbu preteško plesati, Prokofjevu su naročito zamjerili činjenicu što se nije držao Shakespearea već je baletu namjenio – happy ending.

Prokofjev se nije dao smesti već je uporno koncertno izvodio svoje baletne suite, u potrazi za producentom, kojeg je konačno i pronašao u češkom Brnu. Tamo je, s tada već izmjenjenim i Shakespeareu vjernim, tragičnim završetkom balet i praizveden koncem 1938.

Dvije godine kasnije, izvesti ga je konačno odlučio i sam Kirov i to u koreografiji Leonida Levrovskskog, kojoj se sam Prokofjev žestoko protivio.

Današnju, svjetsku slavu balet je stekao tek 1962. nakon produkcije koju je za Stuttgart Ballet koreografirao John Cranko. Odonda do danas ‘Romeom i Julijom’ bavili su se nebrojeni koreografi, a jednom od najvažnijih interpretacija smatra se ona Sir Kennetha MacMillana iz 1965. za Royal Ballet. Predstava koju su u Covent Gardenu plesali Rudolf Nurejev i Margot Fonteyn, ne samo da je donijela novi život Shakespeareovim likovima, već i tada gotovo okončanoj karijeri legendarne balerine. MacMillan je, naime, u svojoj koreografiji pokazao naročit interes za lik Julije, baveći se tijekom predstave njezinim razvojem iz djevojčice u ženu.

Kad je sam Nurejev 1984. postavio je vlastitu koreografiju ‘Romea i Julije’ za Balet pariške Opere, otišao je još korak dalje od MacMillanove interpretacije, postavljajući Juliju kao buntovnicu, i inzistirajući na potenciranju seksa i nasilja kao ključnih elemenata priče.

Hrvatsku praizvedbu ‘Romeo i Julija’ imali su samo osam godina nakon praizvedbe, 28. VI. 1948. godine, u HNK u Zagrebu, u koreografiji Margarete Froman i inscenaciji Vladimira Žedrinskog. Prvi zagrebački protagonisti Romea i Julije bili su Nenad Lhotka i Ana Roje, Marcuzia je plesao Frane Jelinčić, Tibalda Oskar Harmoš. Kasnije su u glavnim ulogama plesali Milko ŠparemblekSonja KastlZlatica StepanVladislav SertićStjepan Poljaković i dr.

Zanimljivo je da je upravo gostovanje te predstave u Londonu 1958. ujedno bilo i prva tamošnja izvedba ‘Romea i Julije’.

Najnoviju domaću produkciju istog naslova kao koreograf potpisuje Svebor Sečak, koji o svom konceptu kaže:

Smatrajući ovaj naslov idealnim za obilježavanje ulaska Republike Hrvatske u europsku zajednicu naroda, odlučio sam za ovu priliku načiniti posebnu verziju koreografije smještenu u prostor koncertne dvorane HNK u Varaždinu te režijski iskoristiti njezine arhitektonske mogućnosti u prikazu mjesta radnje – veronskih ulica i trgova, Julijinog balkona i sobe, itd. Stvarajući koreografiju imao sam na umu kontrast između komedije i tragedije, Shakespeareove pjesničke slike, kao i bogatstvo jezika kao što je proza, slobodan stih, sonet..., koje sam pokušao predstaviti tradicionalnim vokabularom klasičnog baleta, kao i kratkim referencama na pantomimu, karakterne i povijesne plesove. Koreografski izraz je proširen diskretnim naznakama suvremenog pokreta kako bi se bolje opisali likovi, njihove emocije i odnosi. Sukladno suvremenom teatarskom konceptu koji ponovno naglašava važnost literarnih predložaka, stavio sam taj balet u narativni okvir s isječcima Shakespeareovog teksta Romeo i Julija, kako bi postigao dijalog između narativnih dramskih dijelova i koreografske mise-en-scène.

Romeo i JulijaImajući na umu suvremene integralne teorije odlučio sam tradicionalni pristup do određene mjere osuvremeniti i koristiti tehnike postmodernog nasljeđa kao sto su fragmentacija radnje u cilju filmske izmjene scena, izbjegavanje doslovnog prepričavanja radnje, goleme scenografije, pretjerane pantomime i slično. Također sam neke glazbene dijelove skratio kako bih postigao brzi tijek događaja. To je bilo moguće jer se Prokofjevljeva partitura sastoji od kratkih glazbenih brojeva koji se mogu posložiti u slagalicu na razne načine, ovisno o viziji koreografa. S druge strane, slijedeći tradicionalne verzije ovog baleta, fizički aspekti drame kao što su plesanje i mačevanje, kao i ljubavne scene, prošireni su i uvećani. Na taj način, učinjene su neke strukturalne promjene kako bi se predstavili događaji na pozornici kroz jednostavnu linearnu naraciju koja dopušta publici da prati radnju, ali i da uživa u ljepoti plesa.


Odgovori