Login za korisnike

Zapiranje ljubezni

Već druga regionalna inačica velikog svjetskog hita Pascala Ramberta, u izvedbi Pie Zemljič i Marka Mandića.

***

Clôture de l’amour ili Zatvaranje ljubavi priča je o paru koji “proživljava trenutke kad se njihova ljubav zatomila, trenutke otuđenja, stvorene distance, konfuzije nad osjećajem da je ljubljena osoba postala preko noći stranac, trenutke preispitivanja. Na pitanje „Koga smo to voljeli, kad smo ga voljeli?“ Predstava je nastala prema tekstu što ga je francuski je autor i redatelj Pascal Rambert namjenski napisao za dvoje izvođača - Audrey Bonnet i Stanislasa Nordeya, o čemu sam kaže:

Zatvaranje ljubavi’ pišem za Stanislasa Nordeyja i Audrey Bonnet. Stanislas Nordey prvi je o tome sa mnom razgovarao. Rekao je: ‘Htio bih jednoga dana biti u nekoj tvojoj predstavi.’ ‘U redu’, rekao sam. ‘Razmišljam o rastanku, bolnom rastanku muškarca tvojih godina i žene, također tvojih godina.’ Rekao sam da bih htio da djevojka bude Audrey Bonnet. Odgovorio je: ‘Ona mi se silno sviđa.’ Onda sam rekao: ‘Upitajmo Audrey.’ Pristala je. Pišem za Stanislasa Nordeyja. Pišem za njega, za specifičan način na koji on izbacuje riječi. Za preciznu artikulaciju francuskoga jezika. Njegov jedinstveni dar da preobrazi jezik u potpuno disanje tijela. Tijelo diše sa Stanislasom Nordeyjem. Svaka riječ, od prvoga slova do posljednjega, postaje zasebnim svijetom. Svijet cjelovit i potpun. Njegove riječi blistave su oštrice noža spremne za korištenje; napete, naoružane, pažljivo naručene, spremne da iskoče u pravom trenutku. Riječi poslagane u svojim primarnim, sekundarnim i tercijarnim oblicima. S ogoljenom frontalnom objektivnošću; eno, na usnama su; porođene iz nervozne i suhe snage tijela; tijelo je suho; zlo; usta su pokretna, nezajažljiva, trpka; oči slijede nekakvu beskonačnu paniku. Zaprepaštenje. Prvo jedna ruka, a zatim obje izražavaju i proširuju ideju. Izlaze iz tijela poput neodlučnih filakteriona, isprva hladne, pa odjednom vrele, kao u plamenu. Tijelo je držalo. Čitavo tijelo drži govor; uistinu, sâmo je tijelo jezik. Dikcija se nikad ne dovodi do savršenstva; nikad; očito je: ruke, usta, oči, noge – taj teški balet – izlaze van pažljivo, povlače se, opet se pomaljaju, pa opet nestaju, vraćaju se (nikad u polaganome kliznom pokretu), guraju naprijed, daleko (do najudaljenijega ruba pozornice), u tlo – uglavnom u tlo – a zatim uvis… Kore, iritiraju i neprestano ponavljaju (i nikad se ne povlače, nikad). Ovdje smo, značenje postoji; eno ga. Pred nama je; slijedili smo značenje iz nutrine tijela Stanislasa Nordeyja (bilo je u ustima, u rukama, vidjeli smo ga u nogama, u prsima). Značenje je sad izišlo iz tijela i stoji točno pred nama. Materijalno. Nije smiješno. Grubo. Evo, uhvati značenje, stvarno je, otvoreno, uhvati ga, golemo je to oružje; i dok se raspada, prikladno će ozlijediti glavu. Zato ovo pišem. Zbog Stanislasove sposobnosti da sve to učini.

Pišem za Audrey Bonnet. Ona, odnosno lik koji utjelovljuje, pola je sata nijemo slušala kako Stanislas Nordey rukama, ustima i prsima objašnjava zašto je napušta (zatvaranje ljubavi), a sada ona duboko udiše i odgovara mu. Pišem za Audrey. I to se veoma razlikuje od načina na koji pišem za Stanislasa. Pišem za Audreyjino tijelo, za to vitko i nježno zaobljeno tijelo koje nijemo sluša. Audrey sluša. Pišem za to razdoblje slušanja, a onda za to vitko tijelo koje je šutjelo, a sad počinje govoriti. Srednje duboko intoniran glas izgovara teške, izravne riječi. Ponekad se glas neočekivano digne do visokih tonova i u sekundi naglo spusti u dubinu; ona opet sluša. Tišina. Tijelo iščekuje. Diše. Od samog je početka disalo, nedvojbeno. Ali čeka. Bolje od ikoga drugoga Audreyjino tijelo zna kako stvoriti tišinu, kako nijemo pitati: ‘Pa što onda?’, i ono znade djelovati iznimno aktivno u apsolutnoj tišini. Izgleda gotovo glupo. Ovdje sam. (Svojom tišinom) ispunjavam tvoj prostor. Čekam. A onda nastavljam. Riječi su okrugle. Plosnate. Riječi su plosnate i trnovite. Ponekad potpuno napuštene leže pred njom jer je značenje prožela nesigurnost. Značenje je preplavila sumnja. Značenje izgovorenih riječi mora se provjeriti. Riječi su poput mrtve ribe na tezgi, čija se svježina mora provjeriti pregledom oka. Značenje? Jesi li tu, jesi li živo? Što je druga strana medalje?

A koja je prava strana? Heeej?! Gdje je sve počelo? Kamo ide? Svega toga ima u igri Audrey Bonnet: nevjerice, poraza. Ona sluša grub, izravan, konkretan, ubojit govor, i kaže: ‘Ma da, stvarno? Je li?’ I borba opet počinje, i ne prestaje; Audrey Bonnet, nepomični borac, lovi izravne, grube, metalne, neugodne riječi; lovi ih i proučava kao da su mrtva riba, da vidi jesu li prave, žive riječi i je li ljubav nedvojbeno mrtva.”

Hrvatska je publika imala prilike vidjeti izvornu francusku produkciju, potom i prvu ovdašnju u Zagrebačkom kazalištu mladih, a na 17. Zadru snova premijerno na red dolazi i slovensko-hrvatska koprodukcija u režiji Ivice Buljana u kojoj će zaigrati Pia Zemljič i Marko Mandić.

autorski tim
Suzana Koncutprevoditelj
Pascal RambertPascal Rambertautor teksta
son:DAscenograf
Robert Waltldramaturg
Ana Savić Gecankostimograf
Ivica Buljanredatelj

izvođači
Marko Mandić
Pia Zemljič

Odgovori

POVEZANE VIJESTI