Katu Kauralicu prvi put spominje Mihovil Kombol u svojoj Poviesti hrvatske književnosti do Preporoda, no široj javnosti dostupna je postala tek nakon što ju je 1964. u časopisu Mogućnosti, prepisavši ga iz rukopisa čuvanog u HAZU, objavio Marko Fotez. Dvije godine kasnije, Fotez je Katu postavio na scenu splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, a potom tekst zajedno s komentarom objavio i u ediciji 5.stoljeća hrvatske književnosti, navevši da izvorni naslov glasi Comedia Cate Sucurizza meghiu Vratima od Peskarie Uccignena u Dubrovniku od V.S.
Vlaho Stulli u tom je tekstu opisao dva dana dubrovačke obitelji na rubu egzistencije, njihov brutalni fizički i verbalni odnos, a jezik glavne junakinje vjerojatno je 'najpoganiji' u cijeloj domaćoj literaturi, koji je Mani Gotovac, jednom prigodom nazvala “glazbom sačinjenom od psovki”
Parcijalni 'spas' iz nezavidne egzistencijalne situacije, Kate pronalazi u udaji starije kćeri...
Na Dubrovačkim ljetnim igrama, Katu režira Dario Harjaček koji o svom konceptu kaže:
Naš koncept se prvenstveno zasniva na mogućnosti da Kate Kapuralica postane gotovo pseudodokumentarna predstava. Mislim da je Stulli napisao komad koji tek kada se igra sa punom ozbiljnošću postaje istinski smiješan.
Smješten ovdje, danas, u Dubrovniku, u prostoru koji se naziva Kazerma željeli bismo prikazati ostatke ostataka živog grada, omogućiti da se stvarnosti počnemo čuditi. Naš se koncept zasniva na autentičnosti, na maksimalnom oživotvorenju, na pokušaju da samu priču o Kati Kapuralici smjestimo na rub kazališta.
Cjelokupna kazališna mašinerija samo je izlika da dovučemo ljude u prostor u kojem se Kate Kapuralica zapravo događa svaki dan. Kada sam prvi puta kročio u prostor Kazerme u roku od pet minuta upoznao sam tri Kate Kapuralice. Mene je zanimalo bi li se cijela struktura priče mogla dogoditi upravo u trenutku kada Dubrovačke ljetne igre dolaze u jedno dvorište preko kojeg je razapeta užad za sušenje veša i postavljaju tamo tribinu, reflektore, zvučnike… pretvaraju jedan svakodnevni prostor u nesvakodnevni.
Na taj način i svakodnevni život ljudi u tom dvorištu postaje nesvakodnevni. No formalno, najviše nas zanima mogućnost poigravanja sa realitetom realnim osjećajem prostora i vremena. Ukratko, voljeli bismo od stare komedije stvoriti jednu novu sliku stvarnosti.