Rat između ministrice kulture Andree Zlatar i intendantice HNK u Zagrebu Ane Lederer ušao je u eksplozivnu fazu u kojoj po količini nedozvoljenog naoružanja prednjači Lederer te na ministričine zabrinjavajuće primjedbe na njezin rad, rasipnost i neposlovnost, odgovara silom «ekskluzivnih» i nadasve uvredljivih objeda te čak prijeti, potpuno neupućena u tu tematiku - ustavnom tužbom. Kanonada iz HNK, nezabilježena u hrvatskoj povijesti kazališta pretvorila se u nuklearni rat na sve ili ništa: Lederer, predstavlja se pred cjelokupnom hrvatskom javnošću kao jedini ekspert po pitanju politike, kulture, legislative i prilagođavanja svih pozitivnih zakona i pravila ove zemlje - samoj sebi.
Naime, iz najnovijih prijedloga Ministarstva kulture za unošenje promjena u Zakon o kazalištu iz 2006., ona iščitava samo jedno: «mijenjaju zakon samo da bi se riješili mene, prve i najdugovječnije intendantice ovoga kazališta u povijesti.» I doista, kada se pažljivo čita Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima koji se prije nekoliko dana pojavio na webu Ministarstva vidi se jasno da se sve vrti oko članka o proceduri odabira intendanta. Koja se vraća na staro, prije promjene iz 2006. godine, te izgleda isto kakva je bila u zakonu iz 1991. kada Grad Zagreb nije bio suosnivač HNK i nije kao danas odlučivao o odabiru intendanta te je shodno tome, financiranje HNK u Zagrebu bilo neizvjesno i vječno tvrd orah za svakoga intendanta. Sve do dolaska Ane Lederer na to mjesto, koja je prva u povijesti imala bezrezervnu podršku i Grada (SDP) i ministarstva (tada HDZ) i koja se eto sada iz petnih žila trudi prikazati žrtvom navodne diktature ministrice Zlatar, zaboravljajući pritom puno toga, a najviše baš zakon po kojem je i sama izabrana za intendanticu.
S druge strane, ministrica žuri s promjenama zakona samo zato jer s Milanom Bandićem i s njemu pripadajućim kulturtregerima koji žestoko podržavaju Lederer (ali i cenzuru u kazalištu) ne može uspostaviti nikakav dijalog. O kazalištu koje za to vrijeme velikom brzinom tone u sve veću prosječnost i umjetničku neproduktivnost pa je primjera radi lani imalo samo 183 izvedbe na sceni kazališta, pola milijuna duga, pola milijuna utrošenih za reprezentaciju, a najluđi je podatak da čak 51 zaposlenika (10%) ima – službene mobitele!
No, diktaturom opsjednuta Lederer ne spominje te podatke (izvor: MINISTARSTVO UPRAVE – upitnik za Unaprjeđenje sustava agencija, zavoda, fondova, centara i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima iz ožujka 2012.g. , potpisala ga S. Stazić, poslovna ravnateljica HNK) kontekst i osebujnu političku volju koja je upravo nju dovela na to mjesto.
Podsjetimo se: da se nešto kuha za nekog posebno dragog premijeru Sanaderu znalo se već u travnju 2005. godine kada je, sjećam se dobro (pisala sam o tome tekst za Jutarnji, prenio ga odmah teatar.hr), na oglasnu ploču HNK obješena, te odmah stupila na snagu Odluka o izmjenama i dopunama statuta HNK u Zagrebu, dokument koji u većini od devet članaka negirao postojeći Zakon o kazalištu iz 1991. g., a verificirao neke članke iz nacrta, nepostojećeg, tek najavljenog zakona koji nije ni ušao u saborsku raspravu. Tako se dogodio presedan te je protivno svakom pravu postalo nevaljano ono što je još uvijek bilo pravovaljano, tu se Lederer nije oglašavala. A zbog nje se mjenjalo puno toga: budući da nikada prije nije radila u kazalištu promijenjeni su uvjeti natječaja pa se u statutu, potom i u natječaju koji je glatko prošla tražila totalna prosječnost: diploma nekog od fakulteta društvenog smjera, pet godina iskustva rada u kulturi (nije se definirala vrsta iskustva, pa je doktorat iz teatrologije poslužio svrsi), ili 10 godina rada u struci (kojoj, nije bilo rečeno).
Sada, kada je, nakon dva mandata stekla sve uvjete, ne dopušta ni riječi protiv sebe te uopće ne odgovara direktno na ono što joj ozbiljno spočitava Zlatar, a zbog čega bi u svakoj normalnoj zemlji odavno odletjela: u osam godina nije riješila goruće probleme kazališta - pitanje nedostatka druge scene, pitanje statusa umjetnika koji više nisu fizički u stanju obavljati svoj posao, a i dalje primaju plaću, pitanje neracionalnog poslovanja, malobrojnost repriza, ali i to da su joj, unatoč golemim programskim sredstvima repertoarne smjernice ostale u skučenim i neinventivnim okvirima ispunjenim proizvoljnim miješanjem naslova i čestim natruhama komercijalizacije. Rezultat: s obzirom na svoje umjetničke, financijske i organizacijske potencijale, takva je neambicioznost zaslužila sasvim običnu smjenu, bez forsiranja zakonskih promjena.
Velikan hrvatskog glumišta Branko Gavella koji nikad nije bio intendant HNK pisao je u svom amblematskom djelu Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegovog stila o “prirođenoj nastranosti stanovnika kuće kao što je teatar” koja se može riješiti samo ako je “aparat vlasti zainteresiran za unutarnji mehanizam kazališta i njegovo umjetničko biće”. E, pa ministrice, Gavella ima (opet) pravo: prvi stupanj iskazivanja toga interesa je - Državna revizija koju HNK u Zagrebu nije susreo već dugih 7 godina, simbolično ili ne, te su godine možda najslabije u njegovoj cijeloj povijesti. Zbog Ane Lederer već se jednom mijenjao zakon, zadužuje li ona doista hrvatsku kulturu toliko da se opet učini isto?
