Prije točno tri godine i dva mjeseca objavila sam u Jutarnjem listu opširan komentar o prijeko potrebnom prekidu nedopustiva načina upravljanja u zagrebačkom HNK-u, a na što sam ukazivala još od nezakonita instaliranja Ledererove na čelo te ustanove 2005. godine. Taj je tekst, danas to znam, pogrešno intoniran u pravcu logičnog kraja vladavine Sanaderova kadra nakon njegova odlaska s vlasti (Ana Lederer više nije nedodirljiva – odlazi li sa Sanaderima i vješta računovotkinja HNK?, JL, 30. siječnja 2010.), ali je i takav prouzročio glavnoj junakinji neizmjerne duševne boli. Patili su, kako sama nekidan reče, i ona i cijela njezina uža i šira obitelj, prijatelji, suradnici, svi. Neizmjerno je patio i cijeli HNK jer su me «oboje», i ona i cijela institucija od petstotinjak zaposlenih s kojom se tako čvrsto poistovjetila – a koju na sudu, gle čuda, predstavlja Stela Telebuh Stazić – tužile promptno za klevetu. Kao inkriminirajuć, istaknut je i citat iz jednoga teksta Slobodana Šnajdera u kojem se njezina «vladavina» točno naziva «strogo kontroliranim vlakom koji ne vozi nikamo nego samo manevrira na provincijskom kolodvoru».
Oslobođena sam – dvaput – na Kaznenom sudu, ali je Županijski sud u Zagrebu, kojem su se naše junakinje žalile, bio suprotna mišljenja, vratio je predmet i saga se na Kaznenom sudu nastavlja i dalje.
U tekstu sam joj ipak nešto i priznala te sam ju nazvala vještom računo(voj)votkinjom koja po vlastitim navodima rukuje računom HNK-a kao svojim vlastitim te svaki trošak uspoređuje s kupnjom tako dragih joj cipela. I gle čuda: i cipelice su ušle u tekst tužbe! S njima pak (navedene u tekstu tek kao puka ilustracija) i njihovi dizajneri Loubotin, Blahnik i Choo – sudar svjetova pravosuđa i kulture s visokom modom, sve u istoj tužbici za klevetu!
U te tri godine promijenili su se suci, mnogi navodi koji su u tužbi označeni kao inkriminacije posve su jasno izašli u javnost kao istina, promijenila se i vlast koja već godinu dana ponavlja da Lederer ne želi više imenovati intendanticom, ali ništa u tom pravcu ne čini, mnoge su se karte otvorile, raspisali se naširoko i drugi eksperti iz područja kulturnih politika pa su, logično, pokrenuti i mnogi specijalni ratovi. Protiv nas nekolicine koji godinama ne odustajemo od dokazivanja istine o Kaosu u HNK-u podignuto je niz frontova, proširila su se njihova područja borbe na osobno, na financijsko, na pravno, na moralno.
Naši istupi nisu zbog toga jenjali, dapače, postali su redovitima: tekstovi u tisku, blogovi, jasni, glasni i argumentirani istupi u svim medijima. Zauzvrat dobivamo raznorazne udarce natrag u facu: te da smo otužne osobnosti propalih karijera, luzeri, sobarice, nakaze, luđaci, ma nitko i ništa, da pišemo bedaste kolumne, da patimo za propuštenim šansama koje ionako nismo zaslužili, da krademo iz državnog proračuna, da smo ignoranti i netalenti, da nam se svi smiju, da smo primitivna samozvana gerila koja napada sveti hram naše države koju tako podrivamo i da je to sve škandal... i da uopće – TKO SMO TO MI?
Dalo bi se nabrajati unedogled pridjeve koji «svjedoče» o tome da smo zapravo mi uzurpatori i nikogovići u kiklopskoj pećini hrvatske, tj. njihove kazališne zbilje, ali sve se zapravo svodi na ono zlatno Gavellino «otkriće»: Naša abnormalna socijalna i politička i ekonomska neorganiziranost ne dopušta stvaranje takvoga javnoga mnijenja, koje bi svojom doduše «neglasnom», ali utjecajnom, tako reći podzemnom prisutnošću djelovala kao regulator i obrana pred UZURPIRANOM GLASNOŠĆU POJEDINAČNIH MANJIH I VEĆIH SAMOVOLJA, i tako je veliki dio povijesti našeg kazališta zapravo povijest njegovih kriza izazvanih između onih koji su izvan zidina kazališta i onih koji su zauzeli položaje unutar tih zidina... («Hrvatska književnost u hrvatskom kazalištu i naše kazalište u književnosti», 1960.)
Tri godine, dakle, borbe s utvrdama kojima vladaju pojedinačne samovolje, a čuvaju ih strogi čuvari Sistema u vidu članova Kazališnoga vijeća i njihovim saturnski moćnim predsjednikom. Za njih je argumentacija o neznanju, bahatosti, rastrošnosti, kaosu i netransparentnosti (čitaj: bezakonju) nerazumljiv jezik koji ne žele poznavati i, štoviše, žele ga i dalje gajiti, razvijati, od njega i dalje bezbrižno živjeti.
Sada, kada je nakon javnog objavljivanja rezultata Proračunskog nadzora Ministarstva financija u HNK jasno svakome da je HNK lukrativna agencija za osobno bogaćenje intendantice i njoj bliskih suradnika (basnoslovno visoki honorari isplaćivani su dečku, poslovnoj ravnateljici, sekretarici bez stručne spreme i dakako samoj sebi), ali i mjesto u kojem vlada, baš kako sam u inkriminiranom tekstu i napisala – KAOS! Točno tu kvalifikaciju uporabio je nekidan na javnoj televiziji i pomoćnik ministrice Zlatar komentirajući nalaz nadzora Ministarstva financija. Kaos. Evidentno je iz toga dokumenta i sljedeće:
- da se proračunskim sredstvima koriste protivno zakonu
- da se previše naknada isplaćuje preko Student servisa te da se tako ozakonjuju fuš i keš isplate
- da se nekima već godinama podižu koeficijenti i na taj način pogrešno obračunavaju plaće te se i time oštećuje Proračun, ali i kupuje «mir u kući»
- itd. itd. ... sve detalje možete na miru pročitati u analizama na ovome portalu.
Složit ćemo se, nakon prezentiranja zastrašujućih podataka o «poslovanju» HNK-a u Zagrebu, da se za sve navedeno u ovom dokumentu može ukratko zaključiti i ovo:
«Aktualno Kazališno vijeće, koje bi po zakonu moralo pratiti rad intendanta i biti posrednik između vlasnika i uprave, uopće ne sudjeluje u programskim, kadrovskim i financijskim poslovima kazališta. Nema u HNK nikakvog strateškog plana, nema evaluacija sezona ni transparentnih financijskih izvješća, na što su ostala javna i privatna kazališta obvezna.»
Ništa mudro, no ova je rečenica napisana onda – u siječnju 2010. godine. Zbog te rečenice iz navedenoga teksta tužio me, dakle, cijeli HNK ustvrdivši u tužbi da sam njome putem tiska iznijela neistinu te stoga «počinila kazneno djelo protiv časti i ugleda HNK – klevetom – opisano po članku 200 st. 1. KZ-a». Oboje tužitelja (i Lederer i HNK) traže i dan-danas da me se proglasi «krivom u cijelosti» i osudi po zakonu.
Pravda je, znamo to, i dalje spora, bojažljivo tapka u mraku, rasprave se izmjenjuju, a trakavica traje i dalje. U svojem svjedočenju obje čelnice HNK-a ponavljaju redovito do današnjega dana da u HNK-u «nije bilo nekontroliranog trošenja i primitka novca» te da moja «razina komuniciranja nije primjerena i nije dopustiva» te je kao takva uvredljiva i za intendanticu i za HNK kao instituciju. I niže se još sva sila toga uzvišeno-pohvalnoga na njihov račun, a mnogo toga fantazmagorično-pljuvačkog na moj. Sljedeća rasprava na rasporedu je već 23. travnja, na Jurjevo – hoćemo li dozvati božicu Justiciju da sjedne s nama i dade svoj pravorijek? Sumnjam. Da će sveti Juraj, koji čuva zdanje zagrebačkoga HNK-a, uspjeti zadati pobjedonosni udarac opakome Zmaju. Zamahnuo jest, ali…
U jednom od središnjih teorema svoje apokritike suvremenog društva izjedenog ekonomskim liberalizmom kao najvećim širenjem područja borbe današnjice, genijalni Michel Houellebecq zaključuje da se «ideološki neprijatelj često pritaji pred samim ciljem te se u posljednjem zavoju s krikom mržnje baci na nesmotrenog mislioca koji je, opijen osjećajem kako mu prve zrake istine već ozaruju iznureno čelo, lakomisleno zaboravio osigurati si pozadinu».
Činim li pogrešku nesmotrenoga mislioca ili sam već dosadno uporna ako ne propustim upozoriti Ministarstvo kulture da je vrijeme za oštri rez, tj. (po riječima Vjerana Zuppe) – jednu «običnu, ali žestoku smjenu» uprave HNK-a u Zagrebu, ali i Kazališnoga vijeća pod vodstvom Saturna čijem se Zlatnom dobu (upravo zahvaljujući Gavellinim zidinama) još ne nazire kraj? Naime, poznato je iz mitologije da je Saturn krenuo pravim putem tek kada ga je sin Jupiter svrgnuo s vlasti, a ne smije se zanemariti činjenica da je baš u podrumima njegova hrama bila smještena državna riznica – Aerarium Saturni.
Na redu je Ministarstvo kulture koje i dalje šuti, nije moguće da ondje ne vide kako «hram» HNK-a u Zagrebu i njegova riznica vape upravo za Jupiterom iliti mačem Zelenoga Jurja, zaštitnikom nove, zelene trave, ali zanimljivo - i nas, plodne stoke sitnoga zuba.
Svjedoči li (iznuđeni) i na prvi pogled pobjedonosni poljubac intendantice u ministričin obraz na proglašavanju državne nagrade za dramu o porazu nesmotrenoga mislioca ili o čudnim putevima slabašnih zraka istine, znat ćemo nakon što nam budu poznati zaključci izvanredne sjednice Kazališnog vijeća HNK u Zagrebu.
