BLOGERISnježana BanovićKazališna kola ‘totalno u dreku’

Kazališna kola ‘totalno u dreku’

Baš kao i Josip Horvat prije 70 godina, mislila sam 2009. Da su nam kazališna kola «totalno u dreku», no danas je stanje još gore
Share on facebook
Share on twitter

Prije četiri i pol godine objavila sam prvi tekst u nizu mnogih o alarmantnom stanju u hrvatskim nacionalnim kazalištima u kojem sam zaključila da su ona regionalna kazališta od strane Ministarstva kulture sasvim prepuštena nebrizi oko izbora čelnih ljudi i umjetničkog osoblja, da su izmučena dugotrajnom borbom za vlast lokalnih političara, da su im programske smjernice maglovite, ansambli zapušteni i bez podmlatka, a blagajna – prazna. Mislila sam da gore ne može i da će nova vlast, kad zasjedne u Runjaninovu, krenuti u drastične reforme cijeloga kazališnog sustava i osobito ovih mastodonata – «slučajeva». Ali, ukazanje te vrste nije se dogodilo i nakon četiri i pol godine mogu jedino ustanoviti da sam naivno imala brojna velika očekivanja te da nisam mogla ni sanjati dubinu ponora u koji će se strovaliti hrvatski kazališni sustav. Ad hoc promjene Zakona i propali natječaji, političke trgovine kao na placu, obezglavljene uprave, smjene ravnatelja bez objašnjenja i angažiranje novih bez programa, sukobi interesa, klijentelizam i općenito – korupcija širokih razmjera, pogodovanje političarima i njihovim interesima, dugovi, krivotvoreni dokumenti, izvlačenje novca iz proračuna, mobbing onih koji odbijaju posluh – uglavnom bezakonje i propast cijelog sustava na korist nekolicine bahatih i drskih neznalica. Svako upozoravanje na njihovo divljanje u sferi bezakonja i nekompetencije i dalje se ocjenjuje kao «neviđeni medijski linč» (bivša intendantica HNK-a u Zagrebu), «primitivizam i izbezumljeno neznanje», a usto i «kreveljenje mediokriteta» (aktualni intendant HNK-a u Splitu), «politički odstrel» (napokon bivši intendant HNK-a u Osijeku) i «obične laži» jer oni svojoj publici nude «proizvode [!!!] najviših europskih standarda« (još uvijek aktualna intendantica HNK-a Rijeka).

Krenimo opet od te 2009., kada smo Vitomira Lončar i ja odlučile započeti s redovitim bilježenjem neuralgičnih točaka naše kazališne obezglavljenosti, ona u blogu Slamka spasa koji je odonda izašao u čak 180 izdanja, ja u tiskanim medijima i na portalima te od pretprošle godine na blogu Iglica ovoga portala.

Osječko kazalište bilo je tada, zbog teških borbi za vlast – prsa o prsa Glavaša i Đapića, na svom produkcijskom izdisaju: kriza je trajala godinama, te jeseni smijenjen je u orkestriranoj farsi HDSSB-a intendant Vlaho Ljutić, nakon čega je postavljen Božidar Šnajder, dugogodišnji djelatnik toga kazališta, jasno i član iste stranke koji je ubrzo krenuo putem samovolje uz znatnu uporabu dvojbenih kriterija i metoda zastrašivanja jednih i uhljebljivanja drugih. Uskoro je u Osijeku, koji odvaja za HNK više od 60 % proračuna za kulturu, zaživio stari poznati način vladavine «Kazalište i Zakon – to sam ja!» i tako je to trajalo sve do nekidan. Da bi se «skinulo» osobu koja je prisvojila cijelo jedno kazalište, trebalo je (opet) promijeniti Zakon pa je napokon, nakon dugih mjesec i pol dana bez intendanta i dva propala natječaja, postavljen novi v. d. intendanta, i što je najvažnije – umjetnik, glumac Miroslav Čabraja. Sada čekamo novo Kazališno vijeće i novi natječaj, s nadom u bolje sutra toga kazališta s 208 zaposlenih.

U Rijeci, koja za svoj HNK izdvaja preko 60 % proračuna za kulturu je tada, 2009., samo naoko bilo drukčije – esdepeovci su zdušno podržavali intendantkinju koja je jedina na istom mjestu i danas. Tada sam zamjerila neka dubiozna kadrovska rješenja (ravnatelj Opere), ali i pohvalila velik pomak u Baletu koji je preporodio vrsni koreograf Staša Zurovac učinivši od njega pravo kazališno čudo. No, površinski sjaj uskoro je nestao, ukazala se slična rabota kao i u Osijeku: umjesto da ustraju u orijentaciji koju je trasirala prethodna intendantica Mani Gotovac s nizom uspješnih sezona i osnutkom ljetnog festivala, prevladali su samovolja i neznanje. Zurovac je dobio otkaz po kriterijima koji se, eto, nisu primjenjivali i na osovinu intendantica – ravnatelj Opere pa potom podastro javnosti prljavi kazališni veš te optužio Nadu Matošević za torturu i mobbing najgore vrste. Potom je Zvonimir Peranić iz tjedna u tjedan na svojem blogu ukazivao na brojne primjere netransparentnosti, gubitka publike, lažiranje izvješća (broj izvedaba, posjetitelja i vlastiti prihod). Čak je i u Novom listu koji je dugo podržavao intendanticu izašao tekst čiju je osnovnu potku činilo «krčmljenje osobnih interesa», a u jednom je trenutku i uvaženi teatrolog, ujedno i bivši intendant Darko Gašparović izgubio strpljenje i uputio Otvoreno pismo Kazališnom vijeću uskliknuvši: «Zaustavite poguban trend umjetničkog urušavanja HNK Ivana pl. Zajca!» Je li taj uzvik pokrenuo i Prohićev odlazak iz Rijeke, možemo samo nagađati. Uglavnom, nakon njega, kratko je na tom mjestu bila i redateljica bez opernog iskustva Saša Broz, no ona je nedavno, bez objašnjenja, odustala od funkcije (zadržavši ipak plaću – živio Zakon o radu!) pa je sad napokon Matošević sama sebi ravnateljica. Hoće li moći osvojiti treći mandat ili munjeviti odlazak Saše Broz iz njezine uprave ipak ima veze s tim da neće? Vedremo subito.

Što se tiče HNK-a u Splitu, te 2009. perspektiva je bila crno obojena, očekivalo se da novi gradonačelnik Kerum postavi na čelo kazališta svog Bukaru u liku TV glumca sa srednjom stručnom spremom Filipa Radoša koji je u medijima već iznosio svoj program za splitsku kulturu i HNK proglasivši kolege koji su potpisali peticiju protiv Keruma – djecom Sotone, a multietničnost opasnom za splitske umjetnike. No, uskoro je Radoš iščezao iz svake kombinatorike te se u kazalište uvukao Mucalo, Kerumov prijatelj s estrade koji je iskoristio prigodu da se obrazuje uz rad pustivši suradnike da odlučuju o svemu. Pritom mu je izmaklo iz ruku nekoliko milijuna, no što je nekoliko milijuna kazališnog duga prema visini novostečenih znanstveno-stručnih spoznaja. Mucala, koji će u povijesti našeg glumišta ostati upamćen i po tome što ga nisu potvrdila čak tri ministra, što je zasigurno svjetski presedan, već smo zaboravili, no nismo zaboravili da je u listopadu 2012., kad je kriza bila na vrhuncu, nas nekoliko iz ad hoc udruge Platforma 155 organiziralo prosvjed ispred zagrebačkog HNK-a kao potporu kolegama iz Splita. Uskoro je nova vlast za v. d.-a dovela dirigenta Bilića koji se, nakon samo godinu i pol mandata proslavio, ali ne po programima već po tzv. faraonskom ugovoru koji mu između ostalog omogućuje da ne mora dolaziti na radno mjesto, da uživa razne povlastice te po tome da na skupim poslovima voli angažirati kumove, rodbinu, prijatelje i njihove prijateljice. Inače, splitsko je kazalište jedino koje ima uspostavljeno Radničko vijeće pa da nije agilnoga predsjednika toga tijela Vjeke Santrića ne bismo znali mnogo o dugogodišnjim tajnim rabotama i pomno organiziranom kaosu u javnoj ustanovi nacionalne kulture s 277 zaposlenih. Kulturocid na djelu, kraci ove hobotnice sežu do vrlo konkretnih zagrebačkih glazbenih visina.

A zagrebački HNK?

Te 2009. spavuckao je sigurno u rukama intendantice zbog koje su se mijenjali uvjeti natječaja i koja je uspjela steći konsenzualnu podršku moćnih obitelji Sanader i Stazić te njihova kuma, svevladajućeg Duška Ljuštine. Tada sam je opisala kao bogatu nasljednicu koja po inerciji isporučuje predstave koje nitko ne pamti osim po rastrošnosti i malobrojnim reprizama. Zbog mojega je pisanja patila od teških duševnih boli, tužba za klevetu još se povlači po sudovima, a nekolicina nas odonda je uložila mnogo energije da se razotkrije ta velika Kazališna Laž. Vrhunac se dogodio ujesen 2012. s objavom rezultata nadzora Ministarstva financija, u kojem se jasno vidjelo sve ono na što smo ukazivali godinama: da se proračunskim sredstvima koriste protivno zakonu, da se preko Student servisa isplaćuje previše naknada te da se tako ozakonjuju fuš i keš isplate, da se nekima već godinama podižu koeficijenti i na taj način pogrešno obračunavaju plaće te se i time oštećuje Proračun, ali i kupuje «mir u kući», te da za neke nepostojeće poslove novcem same sebe zatrpavaju i intendantica i odana joj poslovna ravnateljica, inače bivša kozmetičarka. Uz mobbing neistomišljenika, sve je dakle u ta dva mandata bujalo od samovolje, rastrošnosti, netransparentnosti, klijentelizma i nepotizma. Svejedno, svoj je odlazak (za koji je, ah, trebalo mijenjati Zakon) ta garnitura objasnila «ideološkim» (!?) motivima ministrice Zlatar i medijskim linčem nas nekolicine nesabranih «luzera» i neuspješnih «kreatura». Kriza se još više produbila, prljavi veš nikako da se temeljito opere iz jednoga jedinog razloga: institucije ne rade svoj posao, politika ne želi promjene, nema hrabrosti, a ni znanja za sankcije i zaokrete.

Na kraju uvijek ostaje pitanje: gdje je javnost, gdje je «šutljiva većina kazališnog javnog mnijenja» (D. Gašparović)? Gdje su ostali teatrolozi i kazališni praktičari? Šute, kao nikad prije i kao da znaju da je odgovor na pitanje našeg uvaženog teatrologa postavljeno Kazališnom vijeću riječkoga HNK-a godine dao Branko Gavella još davne 1960.: Naša abnormalna socijalna i politička i ekonomska neorganiziranost ne dopušta stvaranje takvoga javnoga mnijenja, koje bi svojom doduše «neglasnom», ali utjecajnom, tako reći podzemnom prisutnošću djelovala kao regulator i obrana pred UZURPIRANOM GLASNOŠĆU POJEDINAČNIH MANJIH I VEĆIH SAMOVOLJA.

Usto, u istom sam tom članku prije četiri i pol godine optužila bivšeg ministra Biškupića da se prema teatrima u „provinciji“ odnosi poput omraženog francuskog kralja Luja XV., u skladu s krilaticom «nakon mene – potop» Što reći za današnje Ministarstvo kulture i njihovo «djelovanje» u prilog uzgajanja novih, dosad nepoznatih vrsta kaosa i novih vrsta samovolja? Eto, kao dokaz «brige» dobili smo nedavno još jedno nacionalno kazalište, i to u Varaždinu, koje nije ništa drugo doli klijentelistička firma nekolicine njih u Ministarstvu kulture i oko njega, a u kojem je situacija produkcijski još gora nego u Rijeci, Splitu i Osijeku.

No, otvoren je peti natječaj za intendanta HNK-a u Zagrebu, traži se taj ili ta, dead or alive, već pune dvije godine, ali bez uspjeha, sve su potjere bile uzaludne. Kola iz naslova ovog teksta koja u svom znamenitom djelu Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943-1945 spominje publicist Josip Horvat potonula su danas, to se jasno vidi, još mnogo dublje. Za izvlačenje iz dreka i ponovno pokretanje punom brzinom naprijed, zainteresiran/a za to mjesto, osim ako već nije odabran/a, trebao/la bi provjeriti je li dobro vezan/a, ima li plinsku masku i je li blizu ovome određenju otprije ravno 120 godina:

Na čelu se mora nalaziti jedan jedini čovjek koji je i literarno naobražen i financijski upućen, čovjek koji živi za kazalište, čovjek kojemu je ono svijet, čovjek koji je po mogućnosti umjetnik sam, koji je proučio pozornicu do posljednjeg joj kutića – koji ima veliku dušu i veliki um. (Stjepan Miletić)

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Teatar.hr

Share on facebook
Share on twitter
PRATITE NAS I NA
NAJČITANIJE
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox