Osnivači HNK-a u Osijeku što hitnije bi trebali sjesti za stol, smijeniti intendanta Šnajdera zbog niza propusta i potom savjesno započeti rješavanje tamošnje krize do koje je došlo zbog nepoštivanja Zakona o kazalištu i drugih zakonskih akata.
Nakon niza propalih natječaja u HNK-u u Splitu i HNK-u u Zagrebu, kriza, nezapamćena u suvremenoj povijesti hrvatskoga kazališta, rasplamsala se i u Osijeku pa se može zaključiti da je u pitanje došao cijeli postojeći sustav modela nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.
Iako je sukladno ZOK-u, Statutu HNK-a u Osijeku i Sporazumu o HNK-u u Osijeku Božidar Šnajder kao intendant odgovoran za zakonitost rada kazališta, u njemu trenutno vlada bezakonje, i to jer se sam intendant, iako pravnik po struci, oglušio o brojne zakonom propisane odredbe:
- Nije raspisao natječaj sukladno ZOK-u i Statutu, te je propao već drugi pokušaj da se izabere intendant te kuće. Rješenje se i ne nazire te će se kriza i dalje produbljivati jer je u Osijeku na snazi «uzorna» hrvatska politička pat-pozicija, Grad i Županija dijele osnivačka prava fifty-fifty i moraju se o svemu – dogovarati.
- Kazališno vijeće radi nelegalno, jednom članu Vijeća navodno je završio mandat prije gotovo dvije godine slijedom čega su i sve odluke toga tijela donesene u tom razdoblju – nelegalne. Sukladno zakonu, to tijelo ima niz odgovornih zadaća u Kazalištu, jer – ovisno o pojedinom segmentu rada u kazalištu – predlaže, prati, donosi, daje suglasnost ili usvaja sve financijske planove i okvire, godišnje programe, kadrovska rješenja, opće akte kazališta, natječaje za imenovanje intendanta, sva izvješća, kako programska, tako i financijska, obračune, ugovore o radu, imenovanja ravnatelja itd.
- Osim što je zanemario važnost Kazališnoga vijeća, Šnajder je ukinuo radno mjesto poslovnoga ravnatelja kao pomoćnika intendanta za poslovanje, osobe koja je odgovorna za poslovanje kazališta. Tu nije naodmet nadodati da je upravo Šnajder čak dva desetljeća obavljao dužnost pomoćnika intendanta i/ili poslovnoga ravnatelja istoga HNK-a u Osijeku. Pa dok su intendanti Ivković, Čagalj i Ljutić imali potrebu posavjetovati se s Pomoćnikom Šnajderom o nizu operativnih stvari, Bivši Pomoćnik Šnajder smatra da njemu to ne treba.
- HNK u Osijeku jedino je javno kazalište u Hrvatskoj i vjerojatno na svijetu koje nema pravnu službu, što je dužno imati po Zakonu, Statutu, Sporazumu između Županije i Grada te Sistematizaciji radnih mjesta. Ukinuo ju je Božidar Šnajder. Sâm je pravnik pa valjda misli da se ne mora zamarati Zakonima. Na taj je način preuzeo na sebe TRI dužnosti te je tako, akumulirajući u vlastitoj osobi golemu izvršnu moć, sam i jedini odgovoran za npr. sklapanje ugovora, poduzimanje svih pravnih radnji i raspodjelu financijskih sredstava. Drugim riječima, sam je postao ZAKON. Treba li napomenuti da je sve navedeno – osim što je nezakonito – i nedopustivo te sasvim strano suvremenoj kazališnoj praksi, zdravom razumu i načinu upravljanja tako kompleksnom organizacijom kao što je nacionalno kazalište. Tako je s vremenom, u toj osebujnoj koncepciji, postalo nevažnim tko vodi umjetničke poslove, što je ovdje zapravo najveći krimen jer je HNK u Osijeku javna umjetnička ustanova, a ne privatni biznis. No, kad treba braniti svoju poziciju od npr. novinara i članova Kulturnog vijeća Ministarstva kulture, onda se u rukama toga glasnog i u javnim nastupima često nekontroliranog Velikog Vođe razvija zastava zvana Unterstadt, skrojena po ideji umjetnika Svibena, a ne poslodavca Šnajdera.
Posljedice takvoga vođenja itekako su vidljive, apsurdne i porazne po cijeli kulturni kapital RH. Svojim nezakonitim postupcima, čelni je čovjek Kazališta blokirao rad vlastitih ansambala, a dokaz za navedeno može se pronaći i bez velike muke, na stranicama HNK-a u Osijeku koje u mjesecu studenom na matičnoj sceni prikazuje samo ŠEST programa u izvođenju vlastitog ansambla. I još TRI izvan kuće. Plus nekoliko izvedaba nepotpune verzije baleta Orašar u izvedbi nepoznatog diletanstskog ansambla jer je poznato da HNK-a u Osijeku baletnoga ansambla – nema. Ostali su dani slobodni, na programu – ništa. Dućan zatvoren.
Druga naša po redu najstarija nacionalna kazališna institucija imala je tijekom burne povijesti mnogo teških trenutaka, ali se s ovakvom krizom nije suočila još od agonije iz vremena velikosrpske diktature u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Tada je kriza imala ishodište u nerazumijevanju omrznutih političkih elita koje su cijedile na sve mile načine zdrave sokove tek propupale nacionalne kazališne umjetnosti u Osijeku. Velike su žrtve pale, kako intendantske, tako i umjetničke, ali i domoljubne: ukidalo se kazalište, davalo u zakup pa opet uspostavljalo u drugim mjestima Kraljevine, a da nije bilo intendanata koji su se lavovski borili za njegov opstanak i razvoj, možda bi sve i nestalo u vjetar, zauvijek.
Današnja se kriza donekle upravo može usporediti s onom od gotovo stoljeća unatrag. Iako domaća, a ne tuđinska, danas je politika koja vodi osnivače ovoga «hrama kulture» posve kaotična, zapretena u interesne skupine i prizemne vizije, ne možemo od nje očekivati da razbudi umjetničke potencijale i zakonito poslovanje te da poduzme korake prema ozdravljenju. Kao i tada, vrijeme je da se, možda uz pomoć Ministarstva kulture, probude «unutarnji elementi» i preuzmu povijest u svoje ruke.
Ako je to npr. mogao nakon Prvoga svjetskog rata učiniti zakupnik, trgovac Kovjanić, ako su se tom logikom javnoga interesa, a ne primarno vlastite koristi rukovodili (danas nažalost zaboravljeni) književnici Andrija Milčinović i Pavel Golio, glumački prvak Tomislav Tanhofer (kad nije išlo u Kući, osnovao je «Intimni teatar» u kinu, a za vrijeme intendanture mu je, u jednom jedinom danu, čak 49 članova kazališta dobilo od Ministarstva – trenutni otkaz) i npr. Mirko Polić, Fridrih Rukavina i napokon jedinstveni Petar Konjović i Lav Mirski, sva četvorica redom dirigenti. Opću propast te potom i likvidaciju tzv. «oblasnih kazališta» Kraljevine Jugoslavije uzrokovala je tada ogromna recesija koja bi se i mogla mjeriti s ovom našom današnjom, no politici tada nije palo na pamet poštedjeti javne ustanove od «budžetskih rezova», raspuštani su orkestri, ukidani ansambli, otkazi su pljuštali svakodnevno, a članovi osječkog kazališta došli su i do toga da među sobom biraju one koji će biti otpušteni na što bezbolniji način. Stanje je bilo toliko jadno da je neke doajene osječkoga kazališta preuzeo Penzioni fond zagrebačkoga kazališta kojem je na čelu bio Josip Maričić, stari član osječkoga teatra. Na koncu je beogradsko Ministarstvo prosvjete presudilo: ukinulo je čak 4 od 9 narodnih kazališta u zemlji, a osječko kazalište pripojilo novosadskom, sarajevskom i splitskom te od njih stvorilo – jedno čudovišno. Političari su smislili neizvedivo, ali zahvaljujući njihovu inzistiranju na tom bastardnom obliku, osječko se kazalište, kako-tako profesionalno, vratilo u život u svome gradu tek tri godine poslije, i to kao Sjeverno oblasno kazalište, ovoga puta u zajedništvu «samo» s novosadskim kazalištem, te s neumornim Tanhoferom na čelu.
Danas našim nacionalnim hramovima ne prijeti ni izbliza sličan kulturno-politički uragan; redom u svakome, unatrag nekoliko godina, propadaju natječaji (5 u Splitu, 4 u Zagrebu, 2 u Osijeku, sad čekamo i Rijeku), a radna mjesta nisu ni najmanje ugrožena. Gdje je danas Tanhofer, a gdje Konjović, imamo li ih uopće? Da ih i imamo, teško da bi se mogli nametnuti kao zadovoljavajući uz aktualnoga intendanta koji, unatoč trima velikim S u svome načinu upravljanja – Svevlađu, Samohvali i Samovolji – u obraćanju publici još nije naučio ni to da se Osječani i Osječanke ne pišu malim nego velikim početnim slovom O, a da se kazališni (posjetitelji) ne pišu velikim već malim slovom k.
Vrijeme je očito za temeljit nadzor s velikim N – i posve običnu smjenu s malim s.
10. studenog 2013.
