Iako smo sve od 2006. i zatvaranja 26. poglavlja Ugovora o pristupanju RH Europskoj uniji imali punopravan pristup različitim programima iz područja kulture, naša su nacionalna kazališta do danas, kada postajemo «ponosni građani Europe» (J. Monnet), ostala potpuno ravnodušna na moguću financijsko-organizacijsku podršku u slučaju da uspiju kreirati projekte zanimljive europskoj kulturnoj administraciji. Naime, sve što smo (uz krovno načelo supsidijarnosti) potpisali prije sedam godina vrijedi u europskoj Strategiji o kulturi i danas: regionalna i međunarodna suradnja, decentralizacija, poticanje privatne inicijative i nadasve – raznolikosti. No, nijedno od naših četiriju nacionalnih kazališta od EU nije dosad priskrbilo ni jednog jedinog eura pa ulazak u Europu dočekuju kao provincijski šerifi dovoljni sami sebi, oni kojima pogled ne seže dalje od «peštanskog orfeuma druge i treće vrsti» (Krleža). Dovoljno je baciti pogled na internetske stranice tih «hramova» da bi se vidjelo da nijedno od njih ne zanima prezentirati sljedeću sezonu kao ponešto drugačiju od prethodnih, radije ju ne prezentira nikako.
Odmah upada u oči da sva četiri kazališta kasne s objavom pretplate za sezonu 2013./2014. dobrih mjesec dana, a po naslovima o kojima smo načuli usput, jasno je da nijedno nije imalo nikakav plan vlastita „ulaska“ u Europu ni 2013. s kako-tako inventivnim repertoarom, da su sva odreda odlučila ostati dezorijentiranim, staromodnim i demoraliziranim pozlaćenim ropotarnicama kulture. Programi će i dalje ostati neinventivni, skupi, ali i neupitni jer ne podliježu nikakvim ozbiljnim evaluacijama i dubinskim provjerama od strane vladajuće kulturne politike. Usto, dobro im je došla i recesija, ponavljaju svi kao pjesmicu da ih je, eto, upravo ona spriječila u prevažnim planovima, inače, bila bi to sasvim drugačija, mlađa i još ljepša glumišta. Kao da recesija ne može biti prigoda za preokret, pa nije li mudro kazao J. F. Kennedy: Napisana na kineskom, kriza znači dvoje – opasnost, ali i priliku.
To itekako znaju i na dalekom Islandu, zemlji koja još uvijek ne želi imati zvjezdicu na plavoj europskoj zastavi, a koja je međutim bila prva pokošena recesijom još 2009. kada je ondje kolabirao bankarski sustav, devalvacija pojela monetu, ali su istodobno, kao iz inata i suprotno ovdašnjoj logici, tamošnja javna kazališta doživjela enorman uzlet. Mala zemlja s oko 300 000 stanovnika (118 000 u Reykjaviku) imala je tako već sljedeće godine najveći postotak odlazaka u kazalište u Europi. Kad je pak kriza u «susjednoj» Europi doživjela vrhunac, pretplata na Reykjavik City Theatre koji njeguje i nešto laganije sadržaje, narasla je s 500 abonenata na 9.700 ili za nevjerojatnih 1940%, a sveukupan broj gledatelja popeo se s 132 000 na 207 000. Istovremeno, velik porast u prodaji ulaznica zabilježili su National Theatre Reykjavik i Reykjavik Simphony Orchestra.
Ako pak tražimo školski primjer kako se radi kalendar pretplate, valja otići u Švicarsku i njezinu Opernhaus Zürich, jednu od vodećih opernih kuća u Europi, s kojom zagrebački HNK, nažalost, dijeli samo iste graditelje, Helmera i Fellnera. Ondje su, prije više od mjesec dana, objavili detaljan day-to day kalendar SVIH izvedaba u sezoni 2013./2014..
Nova uprava na čelu s intendantom Andreasom Homokijem (njemačkim redateljem mađarskog podrijetla i dugogodišnjim uspješnim ravnateljem berlinske Komische Oper), glazbenim ravnateljem Fabiom Luisiem (talijanski dirigent «kristalne tehnike», odnedavno i šef dirigent u Metu gdje je naslijedio legendarnog Jamesa Levinea, inače student našeg proslavljenog maestra Milana Horvata) i ravnateljem Baleta Christianom Spuckom (danas zasigurno najuspješniji njemački koreograf) uspjela je u prvoj sezoni svoga mandata jasno pokazati da kazalište koje želi biti inovativno i utjecajno u svom društvu, ali i šire, u Europi, ne smije biti muzej voštanih i prašnjavih figura već «vibrantni teritorij» i «uzavrela radionica». Niti smiju biti samo udobni prostori kočoperenja samozadovoljnih i nekreativnih ravnatelja(ica) važnijih od svojih prvakinja i prvaka. Takvima je umjetnost samo stepenica za uspon na društvenoj ljestvici jer su to, prema intendantu Homokiju, prije svega «mjesta znatiželje i čežnje za avanturom».
Osim što će prva premijera, Krležin Michelangelo Buonarroti, biti iz nekog sasvim modno-promidžbenog razloga nazvana «praizvedbom» (a taj se važni trenutak zbio prije gotovo 88 godina u istom kazalištu), ne zna se točno kada i kako zagrebački HNK kani okruniti avanturu zvanu «prva žena na čelu kuće» i «najduža intendantica u povijesti», a što je najgore od svega, nijednog od osnivača nije ni briga, valjda su zažmirili poduže čekajući jutro kada vatrena kugla na nebu označi onaj, za mnoge dugo žuđeni odlazak u ropotarnicu povijesti.
I druge naše kazališne ribe smrde od glave, i riječko se kazalište kupa u agoniji nezakonita poslovanja, čudnoga kadroviranja bez programa, neinventivna repertoara prepunog «obnova» i nedopustiva smanjenja programa, pa time i broja publike. Splitsko je pak, nakon mucalovskog tsunamija, još uvijek u nesvijesti pa nakon samo pola godine nove uprave mijenja čak dvojicu novih ravnatelja za neke još novije. Dugovi im i dalje rastu pa nije jasno otkud tolika hiperprodukcija premijera i gostovanja u sve tri umjetničke grane na ovogodišnjem Splitskom ljetu. Osječki je HNK posebna priča, čvrsto stisnuto u zubima lokalnih moćnika iz HDSSB-a i intendanta politikanta koji, unatoč uspjehu prošlogodišnje uspješnice Unterstadt, s repertoarom opasno skreće u sasvim drugi pravac, onaj komercijalno-estradni, za svako repertoarno kazalište – nedopustiv.
Sve u svemu, naš je nacionalni kazališni četverolist, svaki na svoj način, preuzeo opasnu fizionomiju umjetničkog propadanja, uvjetovanog prije svega posvemašnjim nedostatkom upravljačko-umjetničkih kriterija, posluhom i autizmom u odnosu na prostor i vrijeme oko sebe. Danas je zagledanost u sebe i svoj lik u zrcalu prožet nevjerojatnom bahatošću njihovih uprava na vrhuncu pa dok je npr. daleki im uzor, bečki Burgtheater, objavio detaljan raspored premijera za iduću sezonu već prije više od mjesec dana, oni ga na svojim stranicama nemaju u tragovima ni danas, posljednjega dana lipnja.
Sve od 1864. godine, otkad se zagrebačko kazalište, kao prvo u nizu postavilo na noge kao državno, grade se, usporedno s umjetničkim i organizacijskim organigramom, i prvi abonmanski ciklusi koji se, sukladno austrijskim i francuskim uzorima distribuiraju s dolaskom prvih ljetnih dana. Od tada, s iznimkom dviju posljednjih godina NDH, način uprihođivanja glavnine vlastita prihoda nije se puno promijenilo: predbrojka, pretplata ili predbrojnica ostala je konstantom sve do ove godine, kada sukladno kaotičnim prilikama u našoj kulturnoj politici, a suprotno običajima u onim usustavljenim sredinama, još uvijek ne znaju što će to i kada će, i s kojim to umjetničkim timovima i podjelama igrati sljedeće sezone.
Svi oni koji danas u Hrvatskoj, iz udobnih ravnateljskih fotelja govore o krizi teatra trebali bi zapravo govoriti o vlastitoj krizi, kukavištvu, strahu i posluhu koji je njima ovladao, a kazališta im postala “kuće mrtvih ostavljene na milost i nemilost onih koji im pružaju subvencije i njihovoj ravnodušnosti prema toj dugotrajnoj agoniji” (D. Klaić).
Ukratko, u ovim je našim kazalištima došlo i do sloma pravno-financijskoga okvira, javno je kod njihovih uprava u velikoj mjeri postalo privatno, «hendla» se bezbrižno s vremenom, proračunom, ansamblima i programom.
Kada bismo za kraći prikaz današnje situacije u našim nacionalnim kazalištima tražili nadahnuće u nadrealnom, najtočnije bi bilo navesti koji redak iz glasovite poeme Turpitude Marka Ristića (odgonetnite sami njegove raskošne kalambure, zgodno je otkrivati dubinu značenja koja vrijede i danas): «Oni imaju svoje aherone, svoja kazaništa za ništa, svoje štaledije za svoje trage, svoja lažališta za slatke drahme i medne kohmendije, i spomenice za svoje akamedske menice, i mediteranske nice za svoje uterinske ptice...»
A onda, u gruboj montaži (koja graniči s realnosti poput prošlogodišnjeg programa Ane Lederer za treći mandat), kroz kadar prođe začudno lice majstora suspensa A. H. koji na sve ima dodati još ovo: «Always make the audience suffer as much as possible.»
30. 06. 2013.
