U antologijskoj knjizi Moja zemlja (Tara mea) glasoviti rumunjski filozof Emil Cioran raspravlja o opsesiji: «Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava…»
Da je velika većina hrvatskih kazališnih ravnatelja u posljednje dvije i pol dekade naše kazališne povijesti oboljela od galopirajuće opsesije zvane Kazalište, to sam ja! notorna je činjenica koja je rezultirala urušavanjem sustava zvanog javni kazališni sustav RH. To opsesivno stanje urušavanja upravo na korist onih koji su vodili i vode naša kazališta najlakše se može opisati formulom 2S/3P: Sprega (s političarima), Pogodovanje (onima kojima se duguje mandat), Posluh (zaposlenika), Strah (zaposlenika), Prosječnost (programa). Kao dodatak ovoj cioranovski pesimističnoj formuli o opsjednutosti ravnateljskim položajem obvezno idu i više nego nehajan odnos uprava i Kazališnih vijeća prema zakonima, još neodgovorniji prema kazališnoj blagajni te bahatost, klijentelizam, nepristajanje na kritiku i naravno – svemu tome pripadajući kaos produkcijskih pogona. Umjesto da stoje ispred svojih kazališta (ansambala), prosječni hrvatski intendant skriva se iza njih, nerijetko se poistovjećujući s poviješću, značajem, ali i subvencijom kazališta u kojem je dobio mandat.
Pratili smo slične scenarije u Osijeku s bivšom upravom, u Splitu s prethodnim dvjema, u Zagrebu s bivšim dvjema koje je za samo mjesec i pol dana uspjela u disciplini 2S/3P za prsa preteći nova intendantica dosad neviđena stila «uzvišeno bezobzirne» vladavine. U Rijeci se pak očekivalo da će nova uprava – nakon odlaska bivše intendantice koja je formulu razvila do kristalne bistrine (no mora joj se priznati doprinos glazbenoj grani, iako na uštrb dramske) – sastavljena od istaknutog redatelja i istaknutog profesora preokrenuti trend u korist svekolike javnosti, a u kojem će umjetnički rezultati biti prioritet. No, avaj, Cioran, kojem je upravo tema raspadanja bila jedna od omiljenih, kao da je pisao misleći na dvojac Frljić/Blažević koji je u samo nekoliko mjeseci postao (samozvanim i opsjednutim) spasiteljem riječke kulture, no nažalost ne programima nego kontinuiranom samopromocijom vlastitih veličina.
Krenulo je gotovo dječji idilično, pubertetski skrojenim motom sezone objavljenim na stranicama kazališta: Novo, odgovorno i različito riječko kazalište. Za narod. Ništa originalno, tako je svoju raspravu davne 1902. naslovio veliki francuski pisac, nobelovac Romain Rolland: Théâtre du Peuple. Kako sam fanatična ljubiteljica kazališnih manifesta i programatskih tekstova, od kojih mi je od Rollandova još draži onaj domaći autora Mladena Škiljana (desetljećima pomno skrivan od javnosti) iz 1953. u kojem se po točkama objašnjava želja mladih da na čelu s Brankom Gavellom formiraju novu trupu u Zagrebu, znam da nakon svakoga pravoga manifestnog obraćanja za publiku slijedi nestrpljivo očekivanje – Programa. No, u Rijeci zasad od toga ništa. Tzv. drugačije kazalište (za narod, kao da to riječko nije još od 1946.), koje nepotrebno tepa i laska najkritičnijoj publici u Hrvatskoj, zasad se samo nabacuje sloganima posuđenima (i po potrebi izmijenjenima) od Marxa, Brechta, Krleže i Piscatora, press konferencijama koje najavljuju uglavnom promjene i odgode u repertoaru te obračunima s neistomišljenicima prepunim uskličnika, poruka i etiketa. A gdje je Program za koji je bilo obećano da će s jedne strane biti «popularan, a istovremeno inovativan i politički relevantan?». Gdje je to, osim na pročelju zgrade i u glavi uprave? U garderobnim ormarićima? Kod vatrogasaca? U foajeu? Na sceni zasigurno zasad još nije.
Jer ondje je (uz otkazivanje dirigentici zbog čega je svoj angažman otkazao i redatelj) najprije odgođena još od prošle uprave najavljena opera Jevgenij Onjegin te je sezona otvorena, valjda po uzoru na «inauguracijsku priredbu» zagrebačke intendantice, koncertnom (?!) izvedbom Tosce. Tako je u ovom mjesecu na programu samo 11 kazališnih izvedaba, bez ijedne operne predstave, slijedom toga i bez Zajca kojeg, u godini obilježavanja 100. obljetnice smrti nema ni u najavama za ostatak sezone. Zašto i bi, pa on je ovom «narodu» samo osnovao njegovu Operu.
Druga «spektakularna premijera» odigrala se on-line i samo naoko zakulisno. Iako se u motu/manifestiću na stranicama kazališta ističe ni manje ni više nego velika «odgovornost» dvojca/kolektiva, od nje se odustalo već na prvom koraku: budući da su cijelu sezonu najavili kao posvetu borbi „protiv hrvatskih fašizama“, imao je biti notorni Šnajderov Hrvatski Faust njezinim središnjim mjestom. S piscem se kratko pregovaralo i dogovaralo, no ugovor mu nikakav nije ponuđen. Odgođen je ubrzo i početak proba, sve zbog Frljićeva angažmana u Kerempuhu u kojem se ima oprati obraz Duška Ljuštine u davnoj stvari historijske pretvorbe Jazavca u Kerempuh. (Inače, običaj da intendant koji nastupa na dužnost 1. rujna, istoga dana počinje režirati u drugom kazalištu i u drugom gradu potpuno je nepoznat iole civiliziranoj kazališnoj sredini.) Dakle, pisac s pravom negoduje oko kratkog roka za pripremu predstave, ima i pravo, komad je to monumentalan, nije podložan fast-food pamfletiziranju. Čim je dakle Šnajder izrekao svoje sumnje, komad je skinut s repertoara da bi uskrsnuo (bez dopuštenja, dakako) u drugom obliku i s potpuno nekreativnim naslovom na razini niže vrtićke grupe: Frljić & Blažević: Hrvatsko glumište u spomen na Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera. Redatelj: Frljić, dramaturg: Blažević. Mala šetnja po webu izbacuje ovaj rezultat: Frljić će cijelu sezonu, osim tih nekoliko tjedana koje je odlučio ženerozno žrtvovati uspomeni na još itekako živa Šnajdera – biti NEGDJE DRUGDJE.
Jasno, nema tu nikakve veze što je Artemidin hram u Efezu svjetsko čudo, razmahani narodni herostrati uzimaju što hoće i kako hoće, skidaju i prenamjenjuju, uzimaju bez dozvole i preimenuju, ma glavno je da mediji imaju neograničena mjesta za njihove performanse.
No, to još nije sve: kao u lošem PP-u, umjesto npr. zastave Zrinjskoga na sceni, vidjeli smo «blagdansku praizvedbu» izvedenu na pročelju zgrade kodnog imena Dvojac i zastava duginih boja za Dan nezavisnosti. Što je autorima i izvođačima te duo-drame dalo nova medijska krila. Potom smo, umjesto npr. predstave u cilju zaštite LGBT zajednice, bili u prigodi prisustvovati rijetko viđenoj medijskoj samopromociji dvojca kao da se u najmanju ruku radi o ponovnom otvaranju zgrade Helmera i Fellnera mlađeg. Ta vrsta diletantske, ali glasne i uzurpirane dimne zavjese, začinjena pretencioznim krilaticama, služila je samo da nam zamuti pogled od prave istine, a ta je da dvojac nema nikakva umjetničkog ni organizacijskog ni profesionalnog uporišta za «upravljanje radom nacionalnog kazališta» (ZOK).
To je jedina činjenica, sve je ostalo herostratski dim.
Pa im onda ostaju manifestić i zastava, vješanje koje čak i ministrica kulture, u nedostatku boljeg argumenta, naziva – performansom. Tu sam tek shvatila značenje one Krležine replike da i mjesečina može biti pogled na svijet, jer bez obzira koliko zastava duginih boja simbolizirala slobodu i pravo na drukčijost za mnoge, ona je u riječkom kvaziperformansu poslužila kao paravan za bezidejnost koji je samo za sebe, po sebi i o sebi producirala povijesnom slavom opsjednuta uprava.
Za razliku od ministrice Zlatar, A. G. Matoš bi prije stotinu godina takav event nazvao jednostavno «gestom glupog i uvijek naivnog našeg kulturnog herostratizma» iliti još jednostavnije rečeno: opsjednutošću slavom po svaku cijenu.
Čudno je to sa zastavama, bez obzira na ljepotu i uzvišenost njihovih boja i insignija, ni one u vakumu ne mogu lepršati, ali u nas, nažalost, i takve vas, uz neizbježnu opsjednutost vlastitim likom i djelom, mogu odvesti ravno u povijest.
