U rubrici Novosti na internetskim stranicama HNK-a u Zagrebu nekidan je kao jedina obavijest osvanula sljedeća rečenica: «Od 1. rujna 2013. HNK u Zagrebu nema upravu.» Tako je taj datum postavljen izravno u povijest našega glumišta kao jedan od najsramotnijih u cijeloj njegovoj povijesti. Jer, svjedočila je ta kuća jezivim trenucima uzdizanja naših totalitarizama i političkim cirkusima sviju vrsta, ali uprave je i u najtežim trenucima, sve od 1852. – kakve-takve, prijelazne ili vedeovske, marionetske i tuđinske – imala uvijek, bez ovakvih blokada. Svakako, autori sramne obavijesti time su nam željeli poručiti da su pobijedili, ali kako veli urednica ovoga portala u svome komentaru od 2. rujna, pobjeda je Pirova. Sada već bivša uprava naime dokazuje sveukupnoj kulturnoj javnosti da je uopće ne zanima Kazalište i njegova daljnja sudbina već izričito ona sâma, i to u obličju jedne osobe što je zorno i pokazano na samome kraju Pandurova novog Singspiela u čast intendantici koji se odigrao upravo posljednjeg dana njezina drugog mandata. Njega je navodno inspirirao izvjesni Krleža koji je eto, nesabran do banalnosti, jednome Michelangelu dao da na samome kraju izgovori sljedeće, vrhunaravnom poezijom nadahnute riječi: «Bok, Ana!» Potom se cijeli ansambl poklonio oduševljenoj publici, a posebno središnjoj loži te u apoteozi podigao desnicu (dlan gore, da ne bi bilo zabune) prema jednoj osobi u njoj, jednako udvorno kao što su to mnogo puta dosad činili mnogi njihovi prethodnici s iste te scene. Razlika je jedino što u loži nije sjedio Car, Kralj, Prestolonaslednik, Poglavnik, Tito s Jovankom ili Prvi Predsjednik u prigodi poznoga rođendana. U njoj je sjedila Intendantica na Odlasku.
[jwplayer player="1" mediaid="438"]
Pa ako njezin odlazak možemo označiti rečenicom «Bok, Ana, HNK u Zagrebu nakon Tebe više nema i neće imati (takve) uprave», podsjetimo i na hit-tvrdnju uz koju je dotična i došla na ovo mjesto davne 2005. godine.
Naime, istodobno kada početkom te 2005., v. d. ravnateljstvo HNK-a, po nalogu premijera, premijerove žene i ministra mijenja Statut kuće da bi se naša verzija vajldvestovske Anne 4 guns Oakley poput deve mogla provući kroz ušicu ove, za nju lukrativne, pozicije, Ana, Krležina neoheroina od jedne replike, piše svoj tanušni programčić (19 kartica!) u kojem mudro bilježi: «Zagreb je milijunski grad, ali kazališna kultura u nas je vrlo niska i put do publike nije lako pronaći, posebice kad je riječ o ovakvom tipu nacionalnoga kazališta, za što ne leži sva krivnja na dominaciji drugih medija, nego djelomice i na samom kazalištu koje nije uvijek pronalazilo način komuniciranja s publikom». Amen. I doista, sve što je u nizu godina doprinijela hrvatskome kazalištu i kulturi može se svesti na te dvije rečenice s početka i kraja mandata: dala sam vam sve, znam ono što nitko do mene nije znao pa nakon mene potop, nemate više uprave, tralalalalala. Ovo zadnje pjeva u fortissimu zbor njezinih dobro plaćenih pristaša koji su ponajviše i generirali možda najveću krizu u profesionalnoj povijesti hrvatskoga kazališta, nažalost, i uz pomoć Ministarstva kulture koje je pustilo Gradu Zagrebu i pticama pjevicama iz interesnih grupa u našem glumištu i oko njega da preuzmu glavne arije koje im glasovno i uopće artistički ne odgovaraju. Tako su stvoreni ovodobni «hitovi» koji su unazadili cijeli veliki sustav. Onaj kazališni.
Zato se sa scene više ne slavi ideologija i njezini lideri već malograđanska pripadnost Grupi koja temeljito vodi zakulisnu praktiku i privatizira enormni budžet od preko 100 milijuna kuna. Daleko smo mi od pravih arija koje su odjekivale sa scene u Agramu tjerajući sustav naprijed. Takav je npr. bio onaj trenutak iz veljače 1835. godine, kada su u izvedbi domaćih snaga, a prije domorodnoga igrokaza Die Magdalenen Grotte bie Ogulin prvi put na kazališnoj pozornici odjeknule hrvatske riječi, tj. Gajevo «horvatzko pevanye» – budnica Horvatov sloga i zjedinjenje čiji je najpoznatiji prvi stih: Još Horvatska ni' propala dok mi živimo... Bilo je to vrijeme kada vladari nisu prijetili ukidanjem financiranja nego su objavljivali slavodobitne Proglase o kazalištu, poput onog Jelačićeva iz 1850., moto kojeg je bilo da je kazalište potreba naroda, a isto tako i najglavniji uvjet za narodno izobraženje.
Ako za današnji trenutak obezglavljenoga zagrebačkog kazališta (u kojem Grad ostrašćeno prkosi Ministarstvu i prednjači u daljnjem generiranju kaosa) potražimo sličan primjer u povijesti, može se lako povući paralela s teškim godinama Bachova apsolutizma kada je Vlada jedva uspjela otkupiti gornjogradsku zgradu kazališta dioničarskim udjelima građana pa proglasila u siječnju 1852. Kazališni odbor, prvo službeno upravno tijelo u povijesti hrvatskoga glumišta. No, tada još umjetnici nisu bili činovnici i nisu potpadali pod čudovišni Zakon o radu i nije trebalo gubiti toliko energije na potragu za «vršiteljem dužnosti» iz Kuće. Vlada je naime – imenovala ravnateljstvo. Kao što to i danas čine ministri kulture u svim kulturno-politički uređenim europskim zemljama. S tom razlikom što onda nije ni bilo domaćih umjetnika pa je agilnom Demetru (godinu dana nakon toga će u svom Zaptnom zakonu zabraniti ekstemporiranje tipa «Bok, Ana!») trebala cijela godina da, kroatofobnoj strogoći Bachova apsolutizma usprkos, okupi grupicu priučenih hrvatskih dobrovoljaca koji su napokon u siječnju 1852. izveli danas zaboravljeni Dumasov komad Gospođica od Saint Cyra prije kojeg se govorio Preradovićev prolog znakovita stiha: Hram stekosmo, oltar sagradismo, na njem gori plamen domoljublja.
A mi, evo, rješenje problema zvanog «nova uprava HNK-a» iščekujemo već godinu i pol dana te se svakim danom približavamo Friedmannovu poučku o rješenju problema koje je, zahvaljujući lošim vladarima, i gore od samoga problema.
Zato valja objavu na stranicama HNK-a ozbiljno shvatiti, ona je ključna i za vlast kao i za nas teatrologe, ali u negativu, kao što je ključan datum 24. studenoga 1860., kada je glumac epizodist Vilim Lesić, pred prepunim gledalištem, usred izvođenja njemačke predstave, objavio općinstvu da će se od sutrašnjeg dana na zagrebačkoj pozornici čuti samo hrvatski. Od 1. rujna 2013., mi smo naime kapsulom zvanom «Bok, Ana!» vraćeni u diletantsko razdoblje kada je u modi bilo neukusno ekstemporiranje, ali i kazališni žanr Le tableau vivant / L'image performée iliti «živa slika» za kojom je ludovao ne samo tout Paris bien sur već i ganz Agram, natürlich pa je ušla u dramsku i opernu literaturu kao must! Pak ju je i veliki Zajc stavio na kraj svoga Zrinskoga, s pratnjom od 22 takta u Es-duru, fortissimo: Pozorište je dio gorućega staroga grada. Otraga novi grad sa uzdignutim mostom. Buka navaljujućih Turaka. Most se spusti, dvije puške puknu. Četa provali, Juranić sa zastavom, za njima Zrinski i ostali. Junački se bore. Eva se ukaže na barutani s bakljom. Juranić padne, Zrinski za njim. Eva baci baklju u barutanu. Silan prasak, novi grad se sruši. Zastor pada. Tko je Zrinski, a tko su Juranić i Eva u ovom našem tužnom «igrokazu» zaključite sami. Za «Turke» valjda znamo tko su i kakvi su.
U našoj se pak dramskoj literaturi živa slika prvi put pojavila još prije, 1833. na kraju Vukotinovićeve «turobne igre» Pervi i zadnji kip. Slika je to koja još frapantnije od one Zajčeve podsjeća na naš današnji kazališni trenutak: Vu ovom hipu se zastor nutarnji povleče, vidi se odzada pri zidu Laura v’lesu, sveče su okolo. Kraj nje kleči Hinko, kraj njega jest kip novo slikan Laure, Krešimir i Dipolt su negenljivi, Fernando se ongledi i tiho tuguje, onda tam ide, kip vzeme i naprej dojde, zvonce turobno počne zvoneti i zvoni dok zastor opadne.
Aktere i akterice današnjih živih slika iz našega kulturno-političkog trenutka podijelite sami, idealnih podjela i njihovih alternacija ima više, a ne nedostaje ni režisera. Tko će platiti počinjenu štetu, a tko na njoj profitirati, jedino je što se iz toga malograđanskog tableaua jasno vidi.
