Moja je osnovna ideja na ovom mjestu bila pojasniti kolegama, možda ponajprije glumcima iz Lutaka s kojima upravo radim na Wildeovu „Sretnom princu“, zašto u proteklim godinama nisam mogao učiniti više. Zamislio sam ta dva-tri posta kao neke vrsti oproštaja pred svoju „društvenu smrt“ koja slijedi za koji mjesec. No kako to biva: Čovjek snuje, Blog odlučuje!
I teme se otud vriježe, bez moje posebne nakane. Jedan post priziva drugi i kraja im sad već nije za vidjeti. Moj NAKNADNI život, za razliku od života D. Lj., koji se upravo obesmrtio, sastojat će se uglavnom od srditih blogova, a sve u stilu: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj...“ Moj se opus, eto, pretvara u postove. Možda bi i drugi roman koji kanim napisati imao biti opsega jednog twittera. Nažalost, nemamo u Hrvatskoj satirički teatar da se ti moji postovi eventualno odigraju uživo. Spremajući se za sud kojim mi prijeti D.Lj. (ime mu ne pišem, jer se on na spomen svojega imena, kako se vidi iz Slamke Vitomire Lončar u „večernjaku“, zna i smrtno uvrijediti – a valja biti jako oprezan sa smrtnim bijesom besmrtne osobe), ja učim monologe one pametnice od životinje koja se inače skriva po kukuruzištima, stjerana u rupu. Hoće li D.Lj. i sa mnom u vreću, pa u Savu? Ne znam. Ali dužnost mi je upozoriti na jedan mali, prem ne nevažan detalj. Baciti u Savu nekoga s takvom krvnom grupom kakva se „posrećila“ našemu Jazi, hajde de! To se dogodi. Netko mora bit' i jazavac. Ali, gospodo moja, ja sam Švabo! Ne bi bilo pametno petljati s tako moćnom zemljom kao što je Švabija. Samo kažem! Da ne bi bilo, nismo znali!
Nadalje, molim sve vas koji otvarate moje postove, a ima vas, vidim, prilično, da me razumijete: U njima zaista imade mnogo dima! Ali, gdje ima dima, obično i vatre ima! A ja sam vam ta vatra: Ništa se, naime, ne puši tako kao genije koji se gasi!
Čovcu u mojoj dobi, a pred „društvenu smrt“, dođe u pamet cijeli njegov prijašnji život. Tako se i meni vrati sjećanje na doba kad mlađan remac bijah ja... Pisala se godina 1975. Služio sam kao topnik u somborskom artiljerijskom puku, kod vojske koja još nije bila neprijateljska. Sjetih se redovite jutarnje smotre... i „pedagogije“ podešene onima u puku koji su dolazili tko zna otkuda te su jedva bili pismeni, ili pak nisu uopće. Mnogi put došlo mi je da se, stojeći onako mirno, kao na stavnji, javno pobunim protiv primitivnih oblika te „pedagogije“. Ali volio bih vidjeti vojaka koji bi to učinio.
Tako isto, volio bih vidjeti glumca kazališta „Kerempuh“, ili pak pred Vođom postrojenog vojnika pomoćnih četa, koji bi se usudio NE potpisati papir na kojemu je njegovo ime s mjestom predviđenim za potpis: cijeli ansambl! Čitav kolektiv! Sav puk, uzduž i poprijeko; svi spremni za u vatru skočiti, te u njoj gmizati kao da se radi o salamanderima; ma koliko da se dimilo! „Glumci me ne daju!“, viče D.Lj. „Tko misli da se na izlazak u grad smije izaći bez igle i konca u kapi?“, urla mlađahni poručnik na postrojenu vojsku. Ja sam, recimo, tako mislio onomad u tem Somboru: Jeb'o iglu, zašto se tu tjera mak na konac? Ali, odšutjeh! „Jeste li vi, vojnici, svjesni kako bi građanstvo gledalo na našu vojsku da nekom regrutu otpadne dugme?“ Mislio sam (ali u sebi): Mnogo je gore vidjeti vojnika nacvrckanog kako mjeri ulicu...Kao, uostalom, i mladoga poručnika. Nisam, naravno, rekao ništa. I nosio sam iglu i konac u kapi.
Kao i svi vojaci: Potpisasmo – zakletvu! Pa tako i svi glumci, dakle, i svi drugi podložnici, potpisahu, te dičnoga ravnatelja podržahu u njegovoj nakani da se obesmrti. U redu! Ali ipak treba imati obraz od mojemunča, kako pisaše Marin Držić, pa predbaciti Vitomiri Lončar da je ona organizirala potpise na peticiji studenata na ADU, nakon njezina sramotnog izbacivanja s iste. Kako se D.Lj. usuđuje (lažno) optužiti nju za nešto što upravo on sam čini? I nije li mi davno rekao, o čemu možete čitati na jednom mom ranijem blogu, da su takvi potpisi samoupravljačka bedastoća? („Ta zar ćemo, Šac, dopustiti da nam samoupravljači upravljaju teatrima?“, citat gotov.)
Nadalje: Volio bih vidjeti glumca, naprimjer u ZKM-u, koji je član Kazališnog savjeta, te kao takav odlučuje o produljenju mandata gđe Vrgoč... da, recimo, kaže što misli o „zrcalu, češlju, igli i koncu...“ Znajući da neposredno produljenje njegova mandata, tojest njegove egzistencije, ovisi o volji rečene gđe Vrgoč...Koja ni u čemu nije tako brza kao u dijeljenju otkaza. Tko joj je dao takvu moć, u ime čega? U ime kakve postavljenosti, naobrazbe, iskustva? Što je to tako velikoga napravila D. Vrgoč? U ime čega ona vrijeđa svoju „postrojenu vojsku“ manirom mlađahnog poručnika iz pokojne JNA? Vrgoč, po nekim elementima svoje psihologije, ne bi smjela upravljati ni kućnim savjetom najmanje potleušice. Što je cijena njezina „golemog uspjeha“ koji se zasniva uglavnom na metodi „moja usta, hvalite me“? Nekoliko teških živčanih slomova na Hitnoj? Postoji li u ZKM-u netko tko se brine o „čuvanju dostojanstva zaposlenika“?
Mora li se na zaposlene neprekidno urlati, da bi se onda, naravno, ulagivalo onima od kojih ravnateljica misli da zavisi? To je pak Majakovski opisao kao „figuru bicikla“, a ciljao je na sovjetsku birokraciju: nogama gaziti prema dolje i ulagivati se onima gore...Više je rečena Vrgoč vremena potrošila da porazmjesti političku kastu na svojim premijerama – jer ta se kasta voli držati na oku, ali se ne voli baš i dodirivati – no za bilo koji pojedini repertoarni potez...“Figura bicikla“ danas je jako uvježbana, posvuda; napose tamo gdje si nadređeni utvaraju da imaju neke nadnaravne moći... Te nadnaravne moći proizlaze jedino iz toga što se ljuljaju u krilu politike; čak nevažno koje.
A ima i gorih stvari. Ništa mi, naime, nije ružnije od urlanja ovog ili onog redatelja-zvijezde, tojest Gospoda Boga koji je sišao u teatar, na glumce i glumice... koji da „moraju puknuti“ u suzama, kako bi došli u pravo stanje vastorga (ushita), te potom stvorili ulogu... Njegovo veličanstvo redatelj, psovkama koje je naučio od malograđana, izvodi svoju psiho-seansu... Ni u primisli nisam to dopuštao u ZKM-u. A jednako mi se tako gadi „pedagogija“ igle i konca u kapi... Gadi mi se svaka zloupotreba moći koja proizlazi iz hijerarhije, a naročito onda kad se uspjeh u toj hijerarhiji zasniva doslovno ni na čemu.
Redateljski „egzorcizam“ opisao sam u odgovarajućem prizoru svoje drame „Kamov, smrtopis“, pa molim mlađe kolegice i kolege da pogledaju na što točno ciljam. Stalo mi je, naime, da razumijete o čemu govorim: Govorim o strahu u kazalištu. No o strahu u kazalištu govoriti se ne smije. Govoriti je teško. Zašto? Pa zbog straha!
Kazalište nikada nije bilo tako loše, tako daleko od vremena o kojemu bi imalo govoriti kao danas. I nikada u kazalištu nije bilo više straha! Je li prva i druga tvrdnja u nekoj uzajamnoj vezi?
Te su dvije tvrdnje u vezi tako potpunoj kako je to uopće moguće.
Evo primjera najfriškijega:
Zamislite da u svojoj vindjakni otkrijete tuđu ruku usred tramvaja! I zgrabite tu ruku u zadnji čas, vaš novčanik već je zamalo promijenio vlasnika. Eto scene u tramvaju! Džepar, kojega ohrabreni su-putnici čvrsto drže, pokušava Vam objasniti: „Vani je ciklona, svi teturaju! Ja sam htio malo izmasirati Vaše srce!“ Ne bi mu to prošlo. Džepar, naime, ponešto je riskirao.
I sad pazi 'vamo, rekao bi moj poručnik: Ekipa „Gavelle“ nije riskirala ništa! Ekipica u HNK-u isto tako: Sve elegantno i po PS-u (Pravilu službe). Stotinjak tisuća tamo, stotinjak 'vamo... Valja samo namjestiti skretnicu! Jedini tko je u svemu tome nešto riskirao jest otpušteni računovođa Vinko Mikulić (njegovo se ime smije citirati). On je dobio otkaz na 7 stranica, a te bi stranice smjesta trebalo odigrati, onako, a parte, all'improvviso, samo kad bismo u Zagrebu imali neko SATIRIČKO kazalište.
Hajd'mo još jednom: Kad bi se netko, na pisti za strojevi korak u tem gradu Somboru, u godišću 1975, a pri postrojavanju tamošnjeg artiljerijskog puka, usudio ma samo i pisnuti o staljinskoj „pedagogiji“, riskirao bi – rešt! I to je još najmanje. Riskirao bi dosije i razgovor s komesarom koji je iz svojega ureda smotru brižno osmatrao. Tko bi se onda bio usudio zakletvu Titova vojnika NE potpisati? Tko bi se u HNK-a, na javnom skupu za podršku velikoj intendantkinji, usudio izdvojiti svoj glas? No tad bijaše Mrak, a sad smo osvijetljeni demokratskom lampom...svijetli ona k'o po danu.
A što je u ovom slučaju koji je upravo „isplivao“ na danje svjetlo, riskirao veliki ravnatelj potencijalno najvažnijeg dramskog teatra u zemlji, g. Stazić? Što je pak riskirao knjigovođa koji se usudio – pisnuti?
I tko bi se, odsad nadalje, usudio pisnuti? U kojem dobu mi stvarno živimo?
1948? Dajte, molim vas! Neka bude barem 1952! U vezi s tom godinom uobičajeno je govoriti o „rastapanju“ staljinskoga dijamata! Samupravljanje, tada uvedeno, puštam na stranu. Ali dokle ćemo gledati kako nam teatrima upravljaju – brešanovski Bukare? I pritom nam se cerekaju u rukav? Jer teatri, ovaj ili onaj, samo su odskočna daska za mnogo ozbiljnije karijere; samo su fasada za daleko ozbiljnije poslove o kojima mi, obični smrtnici, jedva možemo i sanjati. Što se tu može, besmrtnost stoji novaca! Grda su vremena!
Ništa se, doduše, u „Gavelli“ nije dogodilo što se već nije dogodilo... u ZKM-u, prije mojega dolaska. Manire su u dlaku iste i nisu baš jako dosjetljive. Ipak, za divno čudo, stvar u ZKM-u završila je presudom. Njezinu izvršnost zasad priječe jedino ogromne društvene konekcije okrivljenih. Meni je osobno potpuno svejedno hoće li okrivljeni, i gdje će, plesti košare; ili će pak raditi „društveno korisne poslove “ (možda ipak: Samo to ne!) Ali da malo toga u kazalištu danas radi u korist civilne kuraže, to je jasno. A ona je upravo SADA nasušna kao kruh! I onda će možda i naše kazalište i opet postati jednako tako nasušno, tojest i opet će biti potrebno – kad građanska hrabrost, pomanjkanje koje tako rado kritiziramo na sceni, obodri i nas same, kazališne ljude.
No sada je manje-više ovako: Kad nešto i postane sudski predmet, mnogi se jako uzbude i nastoje ovu ne baš inventivnu praksu kojoj se sudi, i to s jakim dokazima, nekako zataškati. A one koji su se pobunili, kako vidimo, naprosto potjeraju...Potjeraju sve one koji na poklič u slušalicu poljskog telefona – „Orao 1“ D.Lj-a propuste odgovoriti kao Kovač: „Kolibri 2, slušam!“ I formacija kreće, nepogrešiva u radosti uzajamnog prepoznavanja.
Što činiti kad je tomu tako?
Čitam u „večernjaku“ da je moj prijatelj i generacijski vrsnik Dubravko Jelačić-Bužimski upravo organizirao JAVNO ČITANJE svoje drame o Jesenjinu u - KIC-u.
Mlađi neće znati: Kad smo mi bili „mladi remci“, nitko s nama nije htio razgovarati. Grupa koja je pokrenula „Prolog“ nije imala druge: Organizirali smo JAVNA ČITANJA, zvali smo ih koncertna, a prijatelji-glumci čitali su, za gemišt, drame koje su prispjele uredništvu: Bakmaz, Šembera, Šnajder... takvi su bili naši početci. Nakon gotovo pedeset godina mi smo u dlaku u istoj poziciji! Budući da je inače tako prčeviti Mario Kovač (on se sada zalio u šutnju) praktički zabranio kazališnim upravama da uopće sa mnom kontaktiraju u vezi nove drame, ostaje mi onaj izlaz kojim sam se poslužio dok još bijah mlađan lovac ja...
I to sad kad jesam na izlazu, tojest kad sam hrvatski dramski genije koji se upravo gasi... poslužujem se, eto ti ga na, svojim designiranim izlazom.
Valjda je to izlaz za poslugu. Gospodari nadgledaju glavne dveri, a sad već pomalo i réže. Davno je Dubravko Jelačić napisao: „Oni miluju zaprisegnute članove svojih obitelji.“
Ali uvijek valja imati na pameti: Tako nešto kao D.Lj. uopće ne bi bilo moguće bez Makija Poete, bez Magellija, bez Kovača, e tutti quanti, svekolikih naših radikalnih konformista...
I gledaj sada: Nisu oni tako moćni kao što si uzajamno laskaju. Njih omogućuju naši oportunizmi; ali isto tako, svi oni, efektom domina, padaju s njim. Danas „Gavella“, sutra cijeli svijet! Teatri su umjetnički zavodi; nisu praonice novca. Teatrima danas upravljaju ljudi koji su u našu struku zalutali; a zalutali su zato što su kriteriji na drugim područjima, naprimjer u novinarstvu, naprosto oštriji. Uzajamno se podupiru, u smislu da se činovnici vesele činovnicima. (Dobar je primjer dolazeća Nagrda grada Zagreba.) Ne mogu teatrima upravljati nedoučeni knjigovođe koji su u jesen svojega života naprasno, bez priprave, otkrili g. Immanuela Kanta. Tako nešto moglo bi smutiti i jači um! Nisu predstave nešto što se može izbrojati kao vreće krumpira. Ne smije se teatre pretvoriti u društva za promet stranaca, kako su se između ratova zvale turističke agencije, te na taj način „komunalnom“ teatru promijeniti njegovu „matičnost“.
Teatri trebaju biti vraćeni kazališnim ljudima. Mi ćemo i dalje govoriti o „anomalijama“, o pljački, o nepotizmu i klijentelizmu... No prije ili kasnije valja otvoriti raspravu o najvažnijem: O programima! O kriterijima! O repertoarima! O, sjeno Miletićeva: Ti si to već tako dobro znao!
A u jednom koncertnom čitanju Dubravka Jelačića-Bužimskog uvijek će biti više pravog teatra nego u ijednom od kazališta kojim upravljaju besmrtni knjigovođe. Prizvat ću ovdje sveudilj nemirnu sjen danskoga kraljevića:
„O dragi moj D.LJ., bit će više teatra u jednoj skoroj koncertnoj izvedbi, no što sanja cijela tvoja 'filozofija'!“.
(Nastavljam, naravno...)
