Znadete li što je to NENO?
To je kratica koja stoji za Nacionalnu evidenciju nestalih osoba. Sigurno ste primijetili da Hrvati ubrzano nestaju. Rijetki se nađu. Nije to kao s kišobranima u Lost&Found. Na dva se načina u Hrvatskoj nestaje: dragovoljno je jedan način. Po naredbi je drugi. Kada je gđa Lederer, nakon teške borbe i vrlo kompliciranog postupka, kao jedina i najbolja kandidatkinja, pobijedila na natječaju za intendanta HNK-a, ona je u svojemu prvom javnom nastupu, na tv, moju malenkost upisala u NENO: Bio pa i nije! Škrabuckao je taj Šnajder nešto, duboko u stoljeću dvadesetom, ali, nažalost, ne i sedmom. Nema ga više.
Otad ja koristim prednosti nevidljivog čovjeka. Biti upisan u NENO omogućuje, naprimjer, nesmetano promatranje i takvih prizora koji bi inače bili zapriječeni. Čovac odstranjen u NENO može prisustvovati čak i obiteljskim svećanostima; može kondolirati ucviljenima za njemu nepoznate mrtvace; kao izgubljenik, može svašta što običan smrtnik, koji se nije izgubio, ne može. Ali ne može apsolutno ništa od onoga što može naprimjer Duško Ljuština, uvijek sjajno orijentiran u prostoru i vremenu.
Kao takav, potegnuo sam ja na dan 27. travnja u HNK: čvrsto računajući s prednostima kojima je proviđen nevidljivi čovac; krepko se ufajući u to da će biti – previđen.
I to mi je gotovo uspjelo. Nije mi uspjelo dokraja i to me pomalo tjeskobi. Ipak, nadam se u zaštitu koju ima svatko upisan u stranku NENO: nestalih, iščezlih, premda ne i sasvim umrlih; stvorova ni živih ni mrtvih. Upravo ovo potonje najbolje danas obilježava moje današnje stanje: ni živ ni mrtav. Samo nevidljiv. Više sablast nego duh.
Na taj se svečani dan u foyeru HNK-a dogovorom sviju strana dogodilo proglašenje dobitnika nagrade Marin Držić. Ovoj svečanoj zgodi smjeli su nazočiti samo pozvani: funkcioneri „kulturne vlasti“ te dobitnici nagrade plus još nekoliko njih kojima je stavljeno u izgled da će i oni možda nešto dobiti. Prema popisu objavljenom uoči tog svečanog čina, nisam spadao ni u jednu kategoriju. No ja sam a/ nevidljiv, b/ imam u džepu iskaznicu HND-a, just in case. Riječju, nepozvan gost na obiteljskoj svečanosti.
Priredba bila je umjereno posjećena, pa sam, unatoč tome što se Ljuština rasplacao na tri stolca u prvom redu, lako našao mjesto u trećem. Krenulo se u čitanja obrazloženja kakva se već pišu u tim prigodama, lijevom rukom. Bolje ne spominjati. Mora se, u ispriku, uzeti u obzir činjenica što je tročlani žiri imenovan gotovo uoči proglašenja nagrade, a čak dva i po mjeseca NAKON zaključenja natječaja. Mora se, nadalje, uzeti u obzir da su, unatoč kratkoći roka, naprasno promijenjene propozicije natječaja. I treće, moraju se uzeti u obzir silne obveze koje imaju pojedini članovi žirija, napose njegov predsjednik Mario Kovač.
Ponovit ću: Žiri je, protivno običaju koji vrijedi za fair-utakmice ove vrste, imenovan dva i po mjeseca po prispjeću i zadnjeg rukopisa. Potom je naprasno odlučeno da se proglašenje ima zbiti u „našem središnjem kazalištu“, pače u Hramu, što je dodatno izbacilo iz te utakmice one koji na tom mjestu ne smiju biti spomenuti jer bi to značilo Hram oskrnaviti. Iako je natječaj trajao dugo, u njegovoj završnici dospjelo se u cajtnot; a zastavice na satu, osobito one naše, ne smiju pasti.
U takvoj jednoj stisci najbolje se snašao, lako ćete pogoditi tko: D. Ljuština. Nepogrešivo je on uočio pukotine kroz koje može komunicirati neke svoje važne poruke. Prednosti koje imam kao nevidljivi čovjek omogućile su mi da ih čujem na licu mjesta. Budući sam već mrtav, nisam mogao još jednom umrijeti od smijeha: Ali pitao sam se ipak: Čime se oni sve služe! Što im je sve važno? Na što su sve spremni?
Naravno, sve se to meni samo učinilo. Ništa od toga nije istina. Radi se naprosto o koincidencijama.
Puka je koincidencija što je Mario Kovač u obrazloženju o onima koji bi spadali u neki „salon odbijenih“ (njih 35 na broju) citirao odabrana mjesta iz intervjua koji je g. Ljuština dao „Novostima“, teško me u njemu blateći. Kovač citirao je mjesto u tom velevažnom intervjuu na kojemu mi D. Ljuština odriče pravo da pišem o ovom ili onom, tojest da, kako stoji u obrazloženju žirija, „moram preispitati moje motive“. Naravno, isto se ovo odnosi i na drugih 35 kolega koji sade čuče po kaptolskim ispovjedaonicama te svećenstvu šapuću na uho o svojim motivima. Naravno, Kovač, domahuje mi uime svog golemog opusa, da „moram preispitati granice svojega talenta“; 35 kolega ispituju ovog časa te granice, silna je gužva na granicama koje dijele talent od netalenta, a carinik Kovač ima pune ruke posla.
Kao i inače: između drapanja vinilki, silnih režija, snimanja, čega sve ne, Kovač teško da je našao vremena pročitati moju dramu „Svjetlucanje kome“.
Šifriranu, on ju je predveo D. Ljuštini. Pa što! Ogromna naobrazba, tridesetgodišnje iskustvo, prirodna nadarenost, golema lektira – sve je to omogućilo D.Ljuštini donijeti sud, dokraja nepovoljan, o drami koju uopće nisam smio napisati. Kolega kolegi pomaže u nevolji. Istodobno, D.Ljuština izrazio je golem entuzijazam što M.Kovač radi u Kerempuhu (u „Jutarnjem“), a nije propustio registrirati golemu želju potonjega da i iduće godine radi u Kerempuhu, te isto tako u idućih 10 godina. Svakako, ove činjenice nisu baš odmogle toj dvojici u potpisivanju mrtvozorničkog zapisnika odnosećem se na nekoga tko je ionako mrtav, a i na njegovu dramu koja isto tako ne smije zaživjeti. To pak podnipošto i nikako ne: M.Kovač je, naime, u velikoj završnoj oraciji, oslonjen na golemost svog autorskog opusa, preporučio kazališnim upravama da NE kontaktiraju s kolegama, njih 35 na broju, koji su ostali čamiti u bubnju. Otud je i ovaj događaj, kao i sve što se događa u HNK, od promocija veš-mašina do stranačkih domjenaka i vođinih rođendana, od goleme povijesne važnosti. Samo nekim nevjerojatnim propustom nije odsvirana hrvatska himna, naravno u režiji Ozrena Prohića.
Jedva znam tko je M.Kovač. Sasvim je sigurno da će on ostvariti cijeli niz režija u Kerempuhu, kao i u drugim poduzećima Ljuština-Holdinga, i ja mu želim svaku sreću.
Ta zamislite samo što je sve tu prijetilo? Zamislite samo da ja NISAM napisao užasno lošu, ispod svake kritike lošu, dramu koja je naprosto UNMENTIONABLE (ono što se ne spominje u boljem društvu), već recimo takvu koja bi konkurirala za tako važan trofej (kojih u ormaru imam tri, iz doba kad još nisam bio sablast)? Zamislite skandala da se naočigled i u punom prisustvu naše kulturne velevlasti, naše bogomdane indentankinje i njezine svite, proglasi ime dobitnika, čovjeka koji po njezinom sudu – zaudara? Zamislite da je D.Ljuština, onako rasplacan na tri stolca u prvome redu, koji je mašući desnicom davao takt Kovačevu iskazu, morao sve to gledati? Pa to bi bilo za kolpat!
Ništa protiv nagrađenih kolega, razumije se. Oni o svemu tome nemaju pojma i imaju pravo ne imati pojma.
Ništa se nije dogodilo što se u ovom „povijesnom trenutku“ ne bi događalo skoro uvijek. Nisam, međutim, ni u snu mogao pomisliti da će Ljuštininu holdingu ova nagrada biti tako važna; da će im biti tako važno organizirati ovo ponižavanje na javnom mjestu, koje je naravno u prvom redu njihovo. Te da će uložiti tako golem mentalni napor da promijene propozicije Nagrade Marin Držić u tako kratkom roku; to je, ali, zbiljam bila jedna grozničava aktivnost.
Propozicije promijenjene su u ovih nekoliko točaka:
a/ Za nagradu Marin Držić ne dolazi u obzir nijedan autor stariji od 40 godina.
b/ u vezi s a/ Žiri nagrade Držić radit će po dobrim običajima omladinskih bandi, odnosno junaka Pavlove ulice
c/ Za nagradu M.Držić ne dolazi u obzir nitko tko je u sukobu sa sljedećim osobama i pojavama: D.Ljuština, D.Vrgoč.
d/ Za nagradu M.Držić ne dolazi u obzir nitko tko se godine 2009. nije potpisao na listu potpore u korist kandidature M.Bandića za predsjednika RH.
e/ Za nagradu M.Držić ne dolazi u obzir S.Šnajder.
Prijelazne i završne odredbe:
Sve drugo posve je nevažno. Sve što je važilo u doba ministra Biškupića ovime se stavlja van snage, itd.
I tako: oprali smo ručice, popili čašu sekta, izljubili se, izgrlili. Natječaj, ta teška mora, priveden je kraju – BEZ SKANDALA. A toliko ih je u zadnje vrijeme da bi taj još jedan zbiljam bio zvišega.
Uživao sam još par trenutaka u tome kako si važni kulturnjaci cmaču obraze i kucaju čašama uz zdravice: ispod izgovorenog „Živio!“, ja koji sam sablast, jasno sam mogao čuti što drugi nisi: „Umro ti meni što prije!“ Grle se i ljube, sveudilj radeći jedni drugima o glavi. Naravno, to je samo igrokaz.
Vrana vrani očiju ne vadi. U „Macbethu“ stoji: „Iz osmijeha ljudi, noži vire!“ Ali na kraju, svi će oni, kako se to veli: SJESTI ZA ISTI STOL! Ta ljudi smo, iako političari, dogovorit ćemo se; zato jer smo političari. Divota od sklada! Hram nije oskrvnut, Ljuštinine vestalke koje ga nadziru, prstićima sad već jako pekmezastim, bijahu na visini zadatka, kum je svoje odradio po pravilima vještine... Živimo u najboljem od svih svjetova. Tu i tamo nešto škripi, ali to je ništa, sve se to može podmazati. Pekmez je takvo univerzalno mazivo, a njega ovdje ima na tone.
Otišao sam doma prepun HISTORIJSKIH reminiscencija. Maloprije odrečeno mi je pravo da se bavim temama kojima se bavi moja drama „Svjetlucanje kome“. Jer da toga nisam dostojan. Jer da – nisam gladan. Jer da sam školovao svoju djecu. Jer da kradem gradski proračun. To je onaj proračun koji D.Ljuština puni svojim krvavim žuljima i teškom tlakom koju podnosi već TRIDESET GODINA. Ništa od toga što doživljavaju radnice Kamenskoga ja nisam doživio. Za razliku od D.Ljuštine koji je na tu temu prepun doživljaja! A osobito ih razrađuje na svojoj ličkoj farmi.
Potpuno sam razoružan ovakvim umovanjima: to je kao kad bi netko, si licet!, tojest ako se malo može usporediti s velikim, osporio pravo Shakespeareu da piše o Macbethu zato što bard nije zaklao ničiju djecu. No dobro: Moram ispitati svoje motive! Bolje je, zar ne, da to učinim sam, nego da me ispituje tajna policija. Jerbo tako nešto jedva da se čulo u Hrvatskoj od godine 1952, otkad je stala krepavati domaća verzija staljinizma. Ima dakako neke razlike između komesara Bukare iz pedesetih i poburžujčenog sekretara Partije naših dana. Ali to je samo forma. I Bandić i njegov posilni samo su preostaci našeg neprevladanog staljinizma.
Ne kanim više štrapacirati vašu pažnju. U daljnjim blogovima detaljno ću opisati te aspekte „Ljuštinine vlasti“ kao neprevladani kriptostaljinizam kojemu uistinu krajnji je čas – otkazati.
Samo još ovo:
Kad je velika svečanost privedena kraju, kad su umukle fanfare veličajne pobjede KRITERIJA g.Ljuštine i njegovih trabanata, kad su se izcmokali oni koji si bodro rade o glavi, ustao je napokon i gazda sa svoja tri stolca u prvom redu, te se okrenuo, što on, iz razloga ispunjenosti svojega ovratnika, nije u stanju postići iz sjedećeg položaja.
Cijelu jednu dugu minutu fiksirao je gazda moju malenkost koju je upravo bio primijetio; dotad sam uspješno koristio prednosti nevidljivog čovjeka. Da je promet u Hrvatskoj u tom trenutku stao, čulo bi se potmulo režanje iz dubine Ljuštinina grkljana: - Kako se ti, jadni nevidljivi crve, niškoristi, itd., usuđuješ dirati u moju kost?
Eh, bien: Nije baš da mene vole. Znam ja na ulici uočiti kojekakve mrzilačke poglede, čuti upadice en passant, psuju mi majku, napose u ovo predizborno doba. Srećem ja godinama one koji objavljuju moje ime na listama za egzekuciju – dok neki imaju po više života (primjer je sam Ljuština), ja, mrtac, imadem više smrti... Mjerimo se uzajamno, ustaši, nastaši, „liberali“, stari borci kojima sam naravno ja skrivio njihovu nesreću i činjenicu da se osjećaju izigrani, razni „domoljubi“, uopće zaslužnici za „našu stvar“, e tutti quanti...Nemam ja nikakvih iluzija, sve to spada u naš politički folklor. Ali s toliko mržnje i agresije kao Ljuština u HNK, nakon dodjele Držića, nikada me još nitko, u mojih šezdesetpet ljeta na Zemlji, nije gledao.
Ljuština-holding, koji Vitomira Lončar, ispisujući odvažno i potrebno svoj blog Slamka u „večernjaku“, krsti hobotnicom, sada prijeti na sve moguće načine; naprimjer tužaka nas sudu. No samo u njegovu nasrtaju na mene u „Novostima“ postoji osnova za nekoliko tužbi. O meni je svašta pisano, nisu prema meni bili nježni, a ni ja, u polemikama, nisam bio neko cvijeće. Dosad, međutim, nisam tužio nikoga. Nekako si mislim, bolje je, kako god bilo, obaviti stvar u javnom prostoru, pa makar u ovom, doduše sve važnijem, polu-javnom, na portalu teatar.hr, gdje naša struka razgovara sama sa sobom. No vidjet ćemo kako će to biti i hoću li i ja tužiti.
Naravno, mene će obraniti onaj pametni jazo koji se i sam našao na sudu. Njegova mu pamet nije pomogla. Jednog lijepog dana to je umno biće veliki gazda strpao u vreću te ga bacio u Savu, naravno, lijući pri tome krokodilske suze; utopi se jazo za Ljuštinin komadić vlasti! Uvijek uz vlast, sve za vlast, vlast ni za što!
Fundamentalna razlika između mene i Ljuštine uopće nije u porijeklu; ta čovjek se, mimo svoje volje, rodi bilo gdje. Nije u naobrazbi, nju je Ljuština, da je htio, mogao steći (on, naprimjer, kako ću pokazati, uopće ne zna razliku između DIPLOME i EDUKACIJE); nema među nama političkih razlika, budući da kod Ljuštine nema nikakve posebne politike osim politike vlastite koristi; nema razlika, dakle, nikakvih. Osim te jedne, fundamentalne:
Ja ne bih nikada išao utapati nedužnu životinju. Kao što ne bih nikada skinuo plakat samo zato što je uvaženi gradonačelnik zatoptao nogama!
Eto, kako sam već pisao u svojim blogovima: Moja nevidljivost potječe naprosto iz činjenice da NISAM KOOPERATIVAN! Uz to što ljubim životinje, pa i one Ljuštinine, na farmi, pa ih ne bi išao bacati u rijeku.
Uz, dakle, prigledanje lonca u ovdje upisanoj kuhinji – koja se odsad ima zvati NAGRDA Marin Držić, Ljuština-holding upravo poseže za još oštrijim mjerama. Kum Stazić uručio je izvanredni otkaz šefu računovodstva Gavelle VINKU MIKULIĆU jer se ovaj usudio izaći u javnost s brojkama koje već godinama kuriraju u gremijima naše struke. Tako virtuozno revolveraški otkazima barata još jedino Vrgoč, ta je pak po svemu iz istog vesterna. Pazite, radi se o brojkama koje se odnose na poslovanje JAVNOG kazališta! A koje su, pazite, imale ostati zamračene po cijenu egzistencije! Izbacili su kumovi na cestu čovjeka koji je godinu dana pred mirovinom; kakav samo silan nemir izazvale su te brojke.
Brojke, ali, imaju to neugodno svojstvo da su neumoljive. Kako ćeš izbaciti i utužiti brojke, jadan ne bio? Otpustili su, dakle, ZVIŽDAČA u Gavelli, te su baš tom gestom potvrdili vjerodostojnost izvora. Valjda ima netko tko će zaštiti zviždača u ovoj zemlji? Vederemo! Na tome ne može ostati!
Sasvim uzgred. Mene osoba D.Ljuština ne zanima ni najmanje. Ja ga uzimam samo kao građu za jednu satiresku. Gdje je odigrati, kad bi za nju bilo neophodno jedno SATIRIČKO kazalište? No gdje u Zagrebu naći SATIRIČKO kazalište? Nema ga, da ga tražiš svijećom. Ima samo Ljuštinina prćija. A gazda te prćije pokazuje da nema ni najmanjeg pojma o tome što je satiričko kazalište. On se hiće sudskim tužbama. Obratno bi trebalo biti: Pravo satiričko kazalište trebalo bi dobijati u prosjeku 5 tužbi mjesečno od „pogođenih“. Tako je bilo već i u doba Aristofana; i njega je tužio jedan atenski silnik, profiter svega i svačega, netko iz atenske hobotnice iz onih dana. Aristofan je parnicu dobio, ali su ga onda rastrgali silnikovi psi. Njegove životinje! One koje reže iz dubine grkljana.
(Nastavljam...)
