Kako sam, dakle, postao čudo? Jedva znam. I sam se čudim. Ali o tome da sam čudo izdaje mi potvrdu Duško Ljuština u „Novostima“ izašlim na Dan žena. U intervjuu koji je s njim vodio Rade Dragojević čitam i o drugim čudima. Ljuština je, zar ne, rođeni vođa, karizmatik.
Mi, skromni pješaci društvenih pokreta, pače revolucija, koje stavljaju Ljuštine u središte svojih ciklona, imamo šutjeti. Nada sve, Duško Ljuština cijeli je svoj život teško radio; onako, baš argatovao, mučio se čovac do obnevidjelosti; u znoju lica svojega.
To sa znojem je, ali, neugodno.
I eto nas u Ljuštininoj bajci.
Negdje u zimu 2004. potegnuh ja do „Kerempuha“. Na ulazu – Fadil Hadžić s osmijehom: „A, ideš do gazde!“ „Pa idem do Ljuštine.“ otpovrnuh ja. „Do gazde!“, reče Fadil te nestane. I sjednem ja Ljuštini nasuprot. Elem, nasuprot prijatelju „iz starih dana“ pri čijem sam zapošljavanju i ja sudjelovao (mladost-ludost). Ljuština drži slušalicu na uhu. Protiv svoje volje prisustvujem razgovoru s meni nepoznatim „umreženkom“. Protiv svoje volje saznajem o 2 milijuna kuna koje da su se našle na računu poduzeća u vlasništvu Grada. Grad je, ali, u vlasništvu g. Ljuštine. Telefonom se utanačuje TRENUTNO prebacivanje toga novca na račun „Kerempuha“. Ugovaraju se još neki detalji. Sebi kažem: Pssst! Veliki menanžer Ljuština upravo teško radi. I tako čovac radi 30 (trideset) godina. Novac je predviđen, čujem i to, za klima-uređaje. Pa kao što gradonačelnik, zar ne, ne smije stanovati u nekakvoj negrijanoj, nehlađenoj rupi, već se mora baniti u stanu od više stotina kvadrata, tako se isto ima hladiti/grijati Ljuštinino skupocjeno tijelo.
Uzgred, 2 milijuna kuna bio je otprilike proračun za zamjenu elektromotornih povlaka u ZKM, naime u opustošenoj ruševini koja je mene zapala. Zbog tih su me povlaka povlačili svakih nekoliko mjeseci dosta neugodni tipovi, te su me, kao ravnatelja, kažnjavali.
Nakon što je Duško Ljuština teško radio nekih 5 minuta, prešli smo na moju temu. Evo što mi je tom prilikom rekao prijatelj iz starih dana kojega sam, davno je tomu, bio zaposlio u CKDeu: „Šac, pa zar ćemo dopustiti da nam samoupravljači određuju tko će biti ravnatelj teatra?“
Aludirao je on na peticiju koju je nekoliko glumaca potpisalo protiv mojega ostanka u ZKM-u. Rastasmo se i poslije nije baš da smo se nešto viđali. Učinio se nedostupnim. To je nešto što najviše prezirem. Dok sam smio biti ravnateljem ZKM-a, do mene se moglo i danju i noću. A tu je „maniru“ njegovao i pokojni Nikola Ćubela.
Dobar vam stojim da je razgovor s Ljuštinom baš tako tekao. Pamtim dijaloge; to je moja profesionalna deformacija. Prenijet ću vam ih na ovom mjestu još nekoliko u idućim tjednima.
Ljuština je tada ili odglumio da ne zna o čemu se radi, ili se naprosto nije – koordinirao! Onako kao što je preda mnom, bez imalo stida, koordinirao transfer novca, tako on cijeli svoj život „koordinira“, prema borbenom a i vrlo „riskantnom“ načelu: Ljudi smo, dogovorit ćemo se!
Iz njegova intervjua „Novostima“ saznajem da je mene, pod zimu 2004., u stvari smijenila tadašnja kulturna vlast u Gradu u kojoj da on nije sudjelovao. Ja sam, sve do toga intervjua, krivo mislio da je mene smijenio njegov šef, onaj koji mu trpa vlastitu žlicu u usta, te ga po vlastitom iskazu, drži svojim grlom.
Taj je gospodin naprasno, uoči mojega reizbora, promijenio sastav Odbora za imenovanje, kako bi u njemu osigurao većinu od ljudi brojeve čijih mobitela drži u svojoj memoriji. On je, naime, kako je urlao na jednog mog stvarnog prijatelja (dosta visoko postavljenog u crkvenoj hijerarhiji! Da, moja malenkost posvuda ima i prijatelja i neprijatelja), OBEĆAO! Pa što je Bandić to obećao? Obećao je teatar za pod bor kćeri hadezeovskog tatice; također obećao je moju smjenu i hadezeovskom kadroviku, najvećem hrvatskom egzistencijalistu, Petru Selemu (ako je egzistencijalizam umnažanje egzistencija). A Bandić je, u to ne valja sumnjati, čovac od riječi. Uzgred, upravo je novinar koji je razgovarao s velikim menanžerom tih dana objavio ključan tekst o cijeloj toj sramotnoj fertutmi pod prilično znakovitim naslovom: „SDP prodao Šnajdera“. SDP u tadašnjem liku i djelu, a u gradu Zagrebu, bijaše to Milan Bandić s podređenim grlima i kušačima njegove hrane.
Ali, poručuje mi on sada, radilo bi se o „kulturnoj vlasti“ u kojoj da on, Ljuština, nije sudjelovao? Posvema tako kao što ne sudjeluje ni danas.
Evo kako to izgleda u praksi. A praksa je, zar ne, kriterij istine.
Moj se prijatelj iz davnih dana na mene jako srdi što se usuđujem ukazati na jednostavnu i svima razvidnu činjenicu da je sam sebi dodijelio Nagradu grada Zagreba, i to za DOŽIVOTNO djelo. Pa uz mnoge funkcije i odličja koji rese ešarpu preko njegova skupocjenog sveudilj grijanog/hlađenog tijela, stoji i funkcija predsjednika Odbora za tu nagradu, napose u oblasti kazališta. Elem, kad tomu dođe rok, valja naći nagrađenika; i eto ti ga na, nađe ga Ljuština pri jutarnjoj toaleti, u zrcalu svoje kupaonice. To se na francuskom zove: la trouvaille, sretan nalazak: Tko traži, taj i nađe. Kad Novi list objavi natječaj u kojemu se može izvući automobil (ne onaj sponzorski Mitsubishi Colt, Ljuštini jako poznata svjetska marka šifra; Univerzijada), onda stoji čvrsta preporuka da mi koji nešto petljamo s tim novinama, kao i članovi naše obitelji, ne bi trebali bacati u bubanj nikakve kupone!
Za sretnu obitelj koju nadgleda Duško Ljuština ovo, ali, ne vrijedi.
Ali zaboga, nema on sa svime time nikakve veze, Ljuština je naprosto doživotni zaslužnik, a ne, kako si ja utvaram, kolodvorski služnik. Nagrada grada Zagreba, u oblasti kazališta, zauvijek je osramoćena.
Pa što onda? Pitanje je doduše koliko se takvih sramota može podnijeti, i kad ćemo doseći kritičnu masu sramote. Nagrada je osramoćena naprosto zato što je dodijeljena u potpuno krivoj kategoriji; Ljuština bi imao biti nagrađen jedino za goleme zasluge u oblasti skupljanja željeznog otpada.
E, ali onda, u potenciji, otvori se rupa „Kerempuh“: nakon trideset godina još jedan mandat ide kraju. Valja se dogovoriti o ravnatelju, a postoji i ta nezgodacija izdajničkog krsnog lista. S kim se valja dogovoriti? Pa s vlasnikom, s Gradom Zagrebom. Ali kako razgovarati s Gradom? Pa to je skoro milijun ljudi. Nasreću, živimo u predstavničkoj demokraciji. I eto ti Ljuštine, radi čovac, misli se misli... Kadli, opet u zrcalu svoje kupaonice, a tijekom jutarnje toalete, tako reći slučajno, spazi Ljuština staro-novog ravnatelja! Doduše, još sad valja malo „koordinirati“! Ipak, valja pitati Grad.
Što je u ovom slučaju grad? Je li to grad u kojem sam se ja, nekim slučajem u kojem nema nikakvih moji zasluga, rodio? Ma kakvi! To je jedan u svemu podešeni, uređeni grad koji izgleda točno onako kao što crtamo molekule organske kemije: Uzmete jednu molekulu i na sve strane povučete crte do drugih molekula. Tako dobijete jednu mrežu.
Molekule jedna drugu drže za jaja. To se u znanosti zove hrvatska kajgana. Kad jedna zatreperi, podatno zatrepere i okolne molekule. Divota od sklada, promišljenosti, domišljatosti... Za to se hoće rada, itekakvog. Eto, na takvu je kajganu veliki menanžer „marketinga posebnih područja“ utrošio svoj dosadašnji radni vijek, a taj radni vijek teško da bi mogao prestati njegovom smrću. Kapa dolje, Duško! Tako se to radi! Rad, rad i samo rad! Onako kako sam to opisao na početku ovoga bloga. I tako TRIDESET godina.
Da, ali tu je potpis članova kolektiva „Kerempuha“! Naravno, i glumaca čiji lukrativni nastupi u sapunicama ovise o dopuštenju gospodina šefa, „menanžera posebnih područja“. I kako sad odjednom da su tako važni potpisi „samoupravljača“? Zar je Ljuština zaboravio naš razgovor iz 2004? Naravno, zaboravio je kao i mnogo toga. Da je meni tada palo napamet skupljati potpise – držim tako nešto posve nedostojnim – lako bih skupio golemu većinu u tadašnjem ZKM-u.
Kažem, „menanžer marketinga posebnih područja“, uzimajući na taj način za njega najzvučniji podatak iz duge liste njegova studiranja; a to zato što pravni fakultet zasad tvrdokorno odbija na listi svojih alumnusa (diplomanata) objaviti njegovo ime.
Elem, pronađe tako Duško Ljuština Duška Ljuštinu u svojemu zrcalu: dosta logično, s obzirom da jutarnju toaletu čovjek obavlja sam za sebe. I eto ti staro-novog ravnatelja kako se, uredno po zakonu, upravo dogovorio s Gradom, poslodavcem, TOJEST SA SAMIM SOBOM. Takve dogovore, u pravilu, nije tako teško postići: kako bi rekao kod Ljuštine citirani Zuppa, svak je sebi nekako najbliži. I oni sad, i Zuppa i Ljuština, poučavaju mene, pazite, o – narcizmu! Baš su se pravi našli. Narcis je onaj mitski mladić što se zaljubi u vlastitu sliku koju spazi u vodi, dakle, u zrcalu. Ljuština doduše nije baš nešto lijep, ali je, vidiš odmah, silno sposoban u toj igri zrcaljenja samoga sebe.
A moja malenkost? Pa eto, iz njegova intervjua saznajem da sam „veliko dijete“, a potom doduše, i „velik pisac“, uz to, naravno, što sam obični gad i niškoristi. Tako eto postadoh, na pragu starosti, čudom od djeteta, nešto kao Mozart hrvatske drame; postadoh a child prodigy. No transkribirat ću Ljuštini, iako je on znalac mnogih jezika (malo iznenadni, onako po duhu svetomu, no o tom potom), ovaj engleski izraz, da mu pomognem u njegovom budućem brusselskom nastupu koji je samo pitanje dana. Jer sad je, naime, u modi da naša politička kasta i na engleski primjenjuje Vukov pravopis – Piši kao što govoriš! Dakle, ja sam ei čaild prodidži, tojest upravo čudnovato dijete.
I što sad ja da radim? Meni su veće čudo Ljuštine u svijetu, iako sve o tome znam. A to što znam, iznosit ću na ovome mjestu. Ljubežljiva gospodo, dragi mladoturci i hakeri, ne postoji put i način da to spriječite, jerbo ovaj portal nimalo ne ovisi o vašim kupaonicama niti o vašim koordinacijama.
(Nastavit ću...)
