Glomazni otpad postao sam negdje pod kraj svojega radnog vijeka, uoči svoje društvene smrti.
U hrvatsku kulturu ušao sam u kasnom pubertetu, napisavši dramu „Minigolf“ za koju danas ne znam o čemu je, da bih se, u zakonskom roku, našao na izlazu iste, kao posve formirani otpad. To će reći da sam bezmalo 50 godišća radio na tome da bih postao to što sam postao.
Što sam, dakle, sve radio?
Pokretao sam i uređivao časopise, marljivo škrabuckao (nekom čudnom alkemijom iz toga je proizašlo 9 svezaka odabranih nedjela), putovao, bježao, vraćao se, pokušao voditi jedno gradsko kazalište (katastrofalno),
da bih, kao već napo formirani glomazni otpad, okončao svoj radni vijek u Lutkama. Cijelo vrijeme ja sam samoga sebe, krivo, stilizirao u otpadnika. A sad vidim – kakav otpadnik! Ja sam otpad, pa to ti je.
Kao otpad, radio sam na prilično mjesta, u teatrima koji su moju prisutnost bolje podnosili od, naprimjer, ZKM-a: tu bih mogao nabrojati nekoliko njemačkih teatara, pa onda i jedno austrijsko. Neki od tih teatara bijahu prilično kabasti i veliki. Među njima bečki Burgtheater nije najmanji. U Francuskoj radio sam s jednim sasvim malešnim teatrom. U Poljskoj s većim, itd., već kamo me je vodila služba i zaslužba. Skupio sam ponešto iskustava; onako, bez posebnog truda, iskustva se nalijepe. Skupio sam i neka iskustva preko jednog kazališnog časopisa; onako, uhvati se to na čovjeka samo po sebi, kao čičak. Studirao sam u biranom društvu (Kant, Hegel, Bergson – i drago mi je bilo vidjeti da se u svojoj novoj mladosti i Ljuština druži s njima, sudeći po njegovu programu za doživotno zaposjedanje Kerempuha). Studirati filozofiju naravno da je značilo upisati se u otpad. Dobitna kombinacija naprotiv se zove: Marketing posebnih područja! – što je mnogo bolje razumio nadasve korisni Duško Ljuština, studirajući ta područja na širokom potezu od Zaprešića do Osijeka.. Ja sam bio i ostao naprosto nekoristan, i kao takav sam se rodio. Iako to nisam shvaćao, oduvijek je mene sve naprosto upućivalo – na otpad.
Spaliti ili reciklirati, that was the question.
Ali kamo s tako glomaznim otpadom? Kamo s grgečom koji hoće u akvarij?
A k tome, jedva da zna taj otpad išta o „marketingu posebnih aktivnosti“!
To je, ali, teško pitanje.
Nakon što sam otpao iz ZKM-a, kombinacijom g. Gradonačelnika, vragometnom koliko i prozirnom, uz potporu „zdravih snaga“, više pripadnika nego otpadnika, eto ti mene, još u kakvoj-takvoj snazi, zrelog
za spalionicu.
Nejasno je, međutim, kako mi je uopće smjela pasti napamet ideja koju sam krstio ovako: Teatar Miroslav Krleža, za prijatelje TMK. Kako mi je samo smjelo pasti napamet pokrenuti tako nešto – u Travnom? Kako mi je moglo pasti napamet naseliti Travno, prilično opremljeno a potpuno prazno kazalište kojemu prirodno gravitira 300.000 ljudi, a koji NIKADA neće poželjeti koristiti gradski prijevoz u Bandićevu dva puta – ujutro kad moraju, i uvečer kad bi trebali ići u teatar?
Ispisao sam kilometar programatskih tekstova. Neki se mogu naći naprimjer u „Zarezu“. Jerbo, znati se mora, da je taj otpad – moja malenkost – gotovo neprekidno pisao. Marketing nije bio naročit, ta zaboga, ja nisam studirao „posebne aktivnosti“ u Osijeku. Što se sve da učiniti na tim „posebnim područjima“, kad ih se čvrsto zapaše, naprimjer u u jednom HNK-u upravo se može čitati u „Jutarnjem“. Logično, ta nadgleda ih, kao predsjednik Kazališnog vijeća, čovac koji o tome sve zna (ali se mora praviti da ne zna).
Otpad, kao ja, misli nepopravljivo naivno. Otud sam ja, hlebinac, nakon programatskih tekstova napisao i program, za više godina, s više naslova, i vjerujem, s glavom i repom. To, ali, ne valja. Teatri se osvajaju mucavim, srednješkolskim sastavcima... Molim, pročitati programe na temelju kojih su neke naše ravnateljice dobijale teatre – za pod bor. Je li itko ikada vidio papir kojim je Vrgoč deset godina osvajalo BILO KOJI teatar?
I eto ti mene, otpada, u Lutkama: s programom i razlogom: TMK trebao je postati, kako se to veli na novohrvatskom: ustrojbena jedinica ZKL-a.
U tom trenutku, premda sam bio otpao, tinjala je u meni još poneka stara entuzijastička klica.
Što se dalje dogodilo, vidim rad biste znati.
Jedva znam. A i bolje bi bilo da ne znam.
Ideja završila je, do danas, na otpadu. Atmosferlije joj ne čine dobro, baš kao ni genijalnoj alternativnog ideji o, pogađate, „limenku“. Nijemac nam je prodao svoj otpad za lijepe novce. Oni koji su u tome sudjelovali upravo su nagrađeni, na sve mile načine, od Nagrade grada Zagreba do doživotnog mandata. Kraj prilično opremljenog a i dosta čvrstog zdanja koje bi teatar moglo biti, trune i rđa hrpa željeza koja će zauvijek ostati hrpa željeza: Riječju, velik trijumf „menanžmenta posebnih područja“!
I što je dalje bilo?
Kako je moje radno mjesto imalo biti u „ustrojbenoj jedinici ZKL-a“ -Travno, nisam ga mogao naći u „centrali“. Ne samo da nisam imao sobu, nego čak ni stol. To je za me bio velik pad standarda: U ZKM-u imao sam čak i krevet. Ne može se teatar voditi a da se u njemu ne pribiva: U ZKM-u ostavio sam dosta svojih dana po principu 7/0-24.
U Lutkama taj se princip od otpada nije mogao očekivati. Ne imajući stola, moj je štamtiš bio u bibliotekama. U najmanju ruku mogao sam biti siguran da tamo neću sresti studente „posebnih aktivnosti“. Nisam potpuno rezignirao. Svake godine izrađivao sam projekte za lutkarske predstavice koji su uredno nestajali u Gradskom uredu, baš onako kao što je tamo nestala moja „Dunda“ – uvijek bi Vrlo Poznati Netko podvukao crtu baš prije mojih prijedloga. S Krunom Tarle učinio sam jednu predstavu – „Moja draga Tilla!“ – koja je, u mnogim elementima, ukazivala na neki put. Kako vidim, na otpad. Od odbijenih prijedloga, kao i od pisama kazališnim i političkim moćnicima, napravit ću XXX. knjigu svojih izabranih zlodjela.
Jesam li mogao napraviti više? Mislite, poslati više pisama, vući, u svojoj dobi i sa svojom zlokobnom reputacijom, ovoga ili onoga za rukav? Vjerojatno. To se uvijek može reći. Ali što se moglo očekivati od jednog rezigniranog kabastog otpada?
Ma kakav Burgtheater, kakvi bakrači! Kakav Kant, kakav sad pa Hegel!
Na kraju sam svojega otpadničkog puta i eto me, kakav sam i koliki sam, te ja kličem: „Dosta mi je Hegela i Kanta, sada hoću Ljuštinu za brata!“
