Moj je blog malo „zaštekao“, izgubio sam ritam a ritam je sve. U ispriku spomenut ću rad na Sretnom princu kod Lutaka: Wilde nas je sve obuzeo i uzeo. Nakon svega, čini mi se jako bizarnom kampanja koja je vođena protiv ZKL-a – a htjelo se na svaki način dokazati kako se kod Lutaka ne radi. Ansambl Sretnog princa često je imao po dvije predstave dnevno, jednu izvan Zagreba plus četverosatnu probu. Tako, eto, nismo radili.
Ali, teško da ćemo Sretnim princom pokoriti New York. Učinili smo što smo mogli. Više od toga u hrvatskom teatru može jedino Dubravka Vrgoč.
U hrvatskom teatru danas se „fenga“ uzduž i poprijeko. Ništa nije kao što se čini. Malograđanin ionako misli o teatru da je prevara, a za nekoga tko se pretvara da nije koji jest kaže se da glumi. Glumimo i „fengamo“ do besvijesti, a cijelo vrijeme mislimo da imamo monopol na istinu. Naš teatar počinje se poklapati s predodžbom koju malograđani imaju o teatru kao takvom.
Nakon mojega protjerivanja iz ZKM-a, držao sam cijelu tu priču zaključenom epizodom. Skupo sam je platio, ali je zamakla u prošlost: Bilo pa i nije! Konačno, toliko je toga što je bilo a nije. Nećemo žaliti za prolivenim mlijekom.
A prvi put sam se ozbiljnije zapitao o D.V. u prigodi koja je išla ovako:
Pročitao sam njezinu izjavu u vezi s bečkim gostovanjem ZKM-a: „Svi su austrijski mediji izvijestili o predstavi...“ Tad mi je nešto puknulo pred očima, a to nije bio taliban. Pozor molim: Svi su austrijski mediji nešto beknuli... nakon što je publika prepunog gledališta ispratila predstavu opernim ovacijama.
Po potrebama vlastitog žurnalizma, a i iz drugih navika (živio sam neko vrijeme u Beču), gotovo svaki dan čitam na webu bečku „presu“.
Cijenim da u Austriji imade barem 3.000 komada medija. Priznajem na ovom mjestu, skrušeno, da ne pratim 3.000 komada medija. Pratim ih, hajdmo ka'sti, četiri.
Čekao sam dan, dva, tri... sedam.
Priznajući da mi je uvid u austrijsku presu manjkav, odvažujem se primijetiti sljedeće: Izvješća o velikom gostovanju bilo je komada nula.
Onda je došao na red nevoljni New York. Nije baš malen gradić taj New York. Zamišljam, bio je to u stanovitom smislu ipak izazov. Na jednom prijateljskom blogu u gradu New Yorku izašlo je nekoliko rečenica. I to je to. New York, priznajem, priličan je komad grada. Čak i ja imadem tamo prijatelja kojeg sam poslao na glamurozno gostovanje. Umalo izgubih prijatelja, koji je inače znalac stvari od teatra. Kako to da D.V. u principu nikada nije palo napamet da se ipak može, na razne načine, provjeriti ono što se na takvim gostovanjima stvarno dogodi ili ne dogodi?
Najnoviji je trijumf estetike „moja usta, hvalite me“ ovo što se sada dogodilo, tojest ipak nije se dogodilo, u vezi s gostovanjem Garaže u Schaubühne, Berlin.
Kao i obično, ovacije bile su stajaće (može se ovaj pridjev razumjeti jer nas izvješćuje kritičar koji piše o operama). Bilo je i svijeta iz berlinskih medija, iz politike, intelektualaca... Molim?
Da, da... Došla je sva berlinska šikerija, bilo ih je sva sila, kako bi se u Berlinu reklo, prominencija. Malu mi je sumnju pobudila činjenica da je gostovanje bilo na dan praizvedbe njemačke predstave u istom teatru. Ali velik je Berlin za moju malu sumnju.
Također, u njemu imade mnogo novina. Kao i u slučaju Beča, iz razloga raznoraznih, često sentimentalnih (od svih gradova na svijetu izim Zagreba, najdulje sam živio u Berlinu), neke od njih (priznat ću: ne sve), čita i moja malenkost. Postoji stranica koju svak može izgooglati: “Berliner Zeitungen und Zeitschriften“, pa otvarati pojedine novine pod: Kultur.
Sve berlinske, i uopće njemačke novine izvijestile su, kao uvijek, o velikom gostovanju. To što ja nisam mogao naći ništa, isključivo je problem moje zavisti.
Neki iz ansambla i tehnike ZKM-a možda će se sjetiti da je taj teatar, u prošlosti gostovao u tom istom Berlinu u studenom 2002: Brezovčev Veliki meštar sviju hulja. Ali to bijaše predstavica koja je mogla stati u kofer. ZKM ju je posebno „nastudirao“ za tu priliku: veliki dijelovi bili su uvježbani na njemačkom. Igrali smo u novoj Volksbühne, Schapper Strasse: dvaput po 500 ljudi. Ne kažem da je došao „tout Berlin“, ali došlo je 1000 ljudi. Ne kažem da su izvijestili svi berlinski mediji, ali 2 (dva) izvještaja objavili smo u Novom listu, od 29. prosinca 2002. Izvještaji su izašli u Tageszeitungu i Berliner Zeitungu. Hrvatskih izvještaja nemamo jer ja nisam shvatio da novinare moram povesti na put. U tome je, naprimjer, jedan Katunarić bio nenadmašan majstor.
Pa dobro, kaj onda? Berlin u to vrijeme, godine 2002., bio je još nerazvijena kasaba s ozbiljnim teškoćama u javnom prometu, rasvjetom ulica, opskrbom... Njegov je kazališni i kulturni život bio još u povojima. Berlin je postao europska metropola tek onda kada ga je D.V. nobilirala gostovanjem, te ga tako postavila na kartu svijeta. (Više o tome u „Zarezu“, pod naslovom „Nered na karti svijeta“, br. 331, s. 20, od 29. ožujka 2012; lako je naći na webu). Što se pak osvajanja New Yorka tiče, toplo se nadam da moje blogove ne čita kakav Obamin „duško-dugouško“, koji bi u njima mogao pronaći konspiraciju osovine zla. Već čujem kako mi pod prozorom zuji bespilotna letjelica.
Ne očekujem od D.V, da objavi baš SVE izvještaje europske prese.
Eventualno, 1 (jedan). Ikad.
A sad je već „medijsko“ stanje takvo, da se više nikamo ne mora ni putovati: Ona je, naime, shvatila veliku stvar a to nije svakom dano: Nije važan sam događaj, njega na kraju ne treba ni biti (što je osim toga jeftinije), važni su samo „medijski odjeci“. Ako tih pak nikako nema, onda valja aranžirati „medijske odjeke“ o tim „medijskim odjecima“ kojih nema.
Da se razumijemo: Jako je teško postići nešto na strani. Znam kako je malo stvarnog interesa za prilično razdaljene kulturne svjetove, kao što je hrvatski gledano iz Berlina. Uopće ne zamjeram D.V. što nije postigla nešto što je objektivno jako teško postići. U Berlinu svake večeri imade više od 200 dramskih predstava. Čak i puko gostovanje, čak i pred publikom djece gastarbajtera, jest uspjeh. Ali ne onaj koji reklamira D.V.
Zašto Schaubühne ne bi ugostila ZKM, kad ona na svojim zagrebačkim gostovanjima krepko inkasira? Time se javno pohvalio Ostermeier u intervju jednom našem dnevniku. Budget Schaubühne po svoj prilici veći je od novca koji Ministarstvo kulture RH ima na raspolaganju za teatar. Zašto ga onda još i pumpati?
Ja sam, jadan, mislio da jedno komunalno kazalište mora tražiti svoju potvrdu u svojoj „komuni“, a da su gostovanja i razmjene dobrodošli, ali nisu presudni. A da je jako nezdravo „politiku gostovanja“ zasnivati na trgovini. Subjekti trgovine mijenjaju se, teatar ostaje.
Znam ja da svi „fengaju“. No D.V. je u tome najuspješnija i neka joj bude.
Ali!
Ispisao sam ovaj blog kad me je sustigla vijest da gradske vlasti i dalje kane kažnjavati Vitomiru Lončar. A za što zapravo? Pa samo zato što Vitomira Lončar već dulje vremena postavlja pitanje neprozirnosti u donošenju odluka koje su vitalne za kazališni život. Bude li se „fenganje“ stalno premiralo, a kritičnost stalno i sve teže progonila, što će od teatra uopće ostati?
U vezi s nedavnim prijetnjama od nabujalog Dunava čitam sljedeće: „Moglo bi biti kao da tu nikad ništa bilo nije.“ Je li to akcijski plan i program gradskih vlasti za teatar?
