Dvaput se gradonačelnik Bandić, a tokom mojega mandata (2001-4), „spustio“ u ZKM.
Jednom je kao viđeni gost došao pozdraviti priredbu slijepih i slabovidnih. Nakon što je u prigodnom govoru pozdravljen on, Bandić se udaljio. Ne bi se moglo reći da je ispraćen pogledima.
Drugi put, razlog njegove katabaze (silaska) ne bijaše predstava.
Negdje oko 22 sata, ne znam više kojeg datuma, parkirao je gradonačelnik svoj automobil u ulici Teslinoj da bi k nama svratio, neznano zašto. Promatrao sam prizor iza stupa u foyeru, bio sam, naime, dežuran. Tada nisam brojao svoje sate u teatru. Na sceni je išla predstava.
No predstava je išla i pred mojim očima. Bandić, u dugom crnom kaputu, računajući s tim da u Teatru rade uglavnom slijepi i slabovidni, nije se dao omesti: Neću zaboraviti s kakvom je predanom pomnjom OPIPAVAO ZIDOVE! Onako, kao da im vida neke rane, milovao je čovjek zidove u našem foyeru. Taj njegov dolazak, cijelu impostaciju, srh onostranosti, opisao je Klaus Mann u svojem slavnom romanu.
A bili smo dio toga foyera, dva dana ranije, upravo osvojili! Ugostitelj, kojeg smo nakon nevjerojatnog natezanja uspjeli izbaciti iz našeg prostora jer nam je bio kamen u bubregu i jer su to nalagali čak i čisto sigurnosni razlozi, bio je dan ranije „evakuirao“ svoj inventar. A malo je trebalo da mi postanemo njegov inventar. Bučili smo, dolazili kostimirani, pokrenuli smo cijeli svoj fundus, bubnjali smo; i moja malenkost, prerušena u baroknog kneza, s glumcima i glumcima.
Napokon je ugostitelj popustio; točnije, mi mu nismo htjeli produljiti ugovor.
Zidovi su bili djelimice izgrebani, tu i tamo zjapila je poneka rupa. vodovi visjeli su slobodno u prostoru, kao žilje. Ali mi smo se u tom trenutku ćutili pobjednicima, izborili smo za ZKM dobru i važnu stvar.
No sve ovisi o – kutu gledanja, zar ne? Čak i u teatru gdje su tada radili pretežno slijepi i slabovidni na čelu sa svojim ravnateljem kojeg su poslije poželjeli prognati.
Kut gledanja, braco! Valja znati što se danas puši.
Gradonačelnik, koji se u svojim aktualnim gravaminama protiv gradske skupštine (uzgred, jedne dosta sramotne institucije u svom sadašnjem liku i djelu) ćuti Isusom Kristom, bio se „spustio“ među nas na nekih 5 minuta. Isusa bih pustio po strani, umjesnijim mi se čini usporedba s Jakovom i njegovim ljestvama. Auto je cijelo vrijeme brenčio, kako bi se dragocjeno tijelo gradonačelnika moglo brzo temperirati kad mu se vrati.
Ponovit ću: Sve ovisi o kutu gledanja. Ono što smo mi u ZKM-u smatrali „rekonkvistom“ vlastitog prostora, za tadašnje vlasti bijaše signal koji je Bandić, kad su ga pitali, protumačio na ovaj, svoj, način:
„Šnajder nije kooperativan.“ Točka.
Točka, gospodo, a vi si stavite iza nje upitnika koliko hoćete. Jerbo, tu nikakvih upitnika i nema. Prostori, prostori... unajmi, iznajmi, prodaj, preprodaj, preoznači, poskupi ih vrtoglavo, pojeftini ih do skoro ništa, samo nek' se trži, nek' se para vrti... To je naše novo „prostorno mišljenje“, a sve drugo jest magla, dim i ništa, pa će tako veliki gradonačelnik, sa svojim vjernim slugama, otpiriti nekooperativnog ravnatelja „jakože dim“... Tu se, na tom fantastičnom karuselu, uzdižu egzistencije vjernih, otpadaju nevjerni, tojest upravo – nekooperativni.
Sam teatar tu je u stvari „quantité négligeable“, jedva postojeća mala veličina. Jedan vektor koji eventualno povezuje molekule u radosnom sutitranju usred veoma hranjive hrvatske kajgane.
Ma kakav teatar, kakva umjetnost, kakvi bakrači?
Odnosno, kad pravo promislim, jedino bakrači!
Što bi bilo da sam bio - kooperativan? Ne usuđujem se ni zamisliti.
Riječju, Bandić je nekih 5 minuta milovao zidove, onako kao Isus Krist, iscjeliteljski, vjerojatno gunđajući u sebi što ravnateljeve sposobnosti ne dosežu do rafinmana „prostornog mišljenja“. Vidiš odmah, taj je ravnatelj, u ovom slučaju moja malenkost, izgubljen slučaj. On, ravnatelj, misli u – apstrakcijama. Intelektualac. Stvoren za to da ga otpuhne – svenarodna obrana. Možebit je on čak – patolog?
Po svoj prilici ja sam tada, neopažen iza stupa u foyeru, prisustvovao donošenju jedne odluke. U pipanju zidova ona je sazrela i morala se samo još malo strpiti: do kraja mojega mandata; odluke na temelju
procjene da – nisam kooperativan.
Ne kažem da je baš to otkazivanje privatnom ugostitelju, tom kamenu u bubregu našega kazališta, bilo razlog Bandićeve „energične akcije“; već možda više povod koji ga je učvrstio u njegovoj procjeni. Naime, nisam smatrao nužnim da se nešto posebno s njim savjetujem; nisam ga nikada vidio u svojemu mandatu, izim ta dva puta. Riječju, nisam bio – kooperativan.
Svi koji su bili „izgledni“ kandidati za upravnu funkciju u nekom od gradskih kazališta, a naročito prije no što im je stavljeno u izgled da bi mogli biti izabrani baš oni, prošli su jedan te isti tretman. Za nj je bio zadužen, pogađate, veliki menanžer za posebna područja, koji je tada još osvajao svoje natječaje, beziznimno bez konkurencije, na temelju svojih golemih radnih iskustava, dok je visokoškolska naobrazba bila u drugom planu. Na ovaj ili onaj način, tu se radilo o pitanju: „A kako ćemo mi surađivati?“ Tojest, valjda Vam je jasno da imate biti – kooperativni?
U mom slučaju javio se još jedan element. Duško Ljuština obavio je razgovor sa mnom čak i dosta prije no što sam odlučio staviti svoje ime u bubanj ZKM-ova natječaja. Tema razgovara nije bila: Kako ćemo nas dvojica surađivati? – već nešto posve suprotno. Ljuština me nagovarao da od natječaja odustanem. Rekao mi je i u čiju korist. Da sad pogađate dovijeka, ne biste pogodili. Njegov je konj za trku bio - Darko Stazić. Ne biste se dosjetili da vam nisam pomogao. Na moju sramotu ja tada za nj jedva da sam čuo. Načuo sam da je doduše glumac, ali da se bavi nekretninama. – Pa ako se bavi nekretninama, što će mu teatar?, promucah. To je Ljuština odšutio. Kum Stazić morao se još malo strpiti. A onda je dobio na poklon DKG, potencijalno najvažniji dramski teatar u zemlji, teatar Gavelline baštine, zasnovan davno kao disidentski emporij... Trgovac nekretninama!
Moja zbunjola bijaše očita. Međutim, moje pitanje nije bilo tako blesavo. Dan-danas to pitanje postaje naročito akutno i nalaže hitan odgovor. I ja ću ga sada ponoviti.
Na danje svjetlo upravo su izašli papiri koji svjedoče naprimjer o tome da si je HNK-ova trojka Lederer-Stela Stazić-Prohić isplatila, povrh plaća koje nešto baš i nisu male, iznos od 6 (šest) najviših državnih nagrada za dramu, onu koja nosi ime Marina Držića. I to samo u devet mjeseci; očito, radi se tek o vrhu brijega. Ekipa dere, onako, fest si natače. I čini sve što je u njezinoj moći da bi mogla to i dalje činiti.
Prošli tjedan dobila je potporu od interimskog ministra kulture /u „jutarnjem“/ koji čuči u nekakvoj amfori. Potporu za što? Pa za tu deračinu.
Kakav teatar, gospodo! Samo bakrači! Plan je naprosto, pače sveto pravo, poživjeti na razini više europske srednje klase, dakako bez njezinih rizika. Bez ikakvih rizika, sve do u najnovije vrijeme kada su neke breše napokon popustile, pa stvari kuljaju u javnost en masse, i više se zaustaviti ne mogu.
Stazićeva „Gavella“, dakako, isto je tako dio Ljuština-holdinga, kao i većina drugih gradskih kazališta; a u lisnici „dionica“ još je mnogo toga „iz kulturne sfere“. Milina! Bivši partijski sekretari iz Mrduše Donje sada su se poburžujčili i veliki meštar, ali u osnovi ipak jedva nešto kao selski Mefisto, iz svojeg nam se brka svima u brk smije.
Ljuština-holding, dakako. Kao anglist skromno ću vam priteći upomoć: Holding jest engleska riječca, a dolazi od glagola: to hold, a to će reći: Drži! Zgrabi! – ponekad i: Puci ga!
No najvažnije je ovo osnovno značenje: Zgrabi! Ožeži! Spremaj crkavicu! Ubrzaj rad da skratiš rat! Jerbo, Lederica mogla bi i pasti.
Holding možda ide svome kraju. Sve se sada, koliko god da je bilo osigurano, čini odjednom upitno. Sijeva na nebosklonu! Prostori o kojima tako rado maštamo, koje tako rado pretvaramo u zlato /kakva je to samo alkemija! Kako je samo uspješna!/ mogli bi se i silno suziti.
Naprimjer, tako suziti da se šećeš samo uokrug.
Ali, baš kao mali Ivica, pitam ja, hlebinac: A zašto, gospodo, baš teatri? Zašto ste se okomili na institucije duge i slavne UMJETNIČKE prošlosti? Zašto ne kafići, kakvog smo jedva uspjeli „evakuirati“ iz ZKM-a, zašto ne beauty-saloni, zašto ne naprosto vajne nekretnine?
Zar samo zato što se novac u kulturi predaje bez borbe?
(Nastavit ću...)
