Posljednjih mjeseci radim u Rijeci, te sam tom prilikom pogledao drugu izvedbu predstave Aleksandra Zec, u riječkom HKD, u režiji Oliver Frljića. Svojedobno sam iznio stav u vezi nepostavljanja dotičnog naslova u GDK Gavella, te sam bio jako znatiželjan kakva će biti predstava. Očekivao sam također da će se netko stručno kazališno-kritičarski osvrnuti na to uprizorenje, ali pošto je to izostalo, ne preostaje mi drugo nego da ja, amater, kažem što sam vidio.
Pretpostavljam da znate povijest ove predstave: redatelj navodno revoltiran nekim potezima uprave Gavelle otkazuje suradnju, te prihvaća ponudu riječkog gradonačelnika da postavi predstavu u slobodarskoj Rijeci, kad u jednom uskogrudnom Zagrebu, niti u jednom njegovom kazalištu to nije moguće. Komad se prvo pokušava nametnuti u HNK Ivan Zajc, ali naravno da takva neplanirana intervencija u program biva nemoguća, pa će grad Rijeka (odnosno gradonačelnik osobno) dati novac HKD-u, kako bi se ovaj komad svakako postavio.
Predstava je u medijima najavljivana kao krik slobode i pravde, koji je ZG cenzura htjela zatomiti. Svi intelektualci i velikodostojanstvenici, umjetnici i humanisti, govorili su o civilizacijskom i emotivnom značaju predstave, nitko o kazališnom ni umjetničkom dosegu i dojmu. Stoga sam s velikom ustreptalošću sjeo na pod improviziranog gledališta na skelama, jer je ta izvedba očekivano bila prepuna.
Predstava počinje živom slikom obitelji Zec, roditelja i djece. Oživljava monologom koji napada publiku zašto su došli gledati predstavu o AZ, te navodi razne napade koje je predstava doživjela od neistomišljenika. Scena dalje, obiteljski razgovor, mama-drama pita „Aki“ zna li da će ih večeras ubiti? U tom trenu sam se skoro glasno nasmijao, toliko je naime taj stil blizak stilu kazališta kojeg ja i moji prijatelji nazivamo „partizanskim“, sa svim dobrim i lošim stranama. Nastavlja se razgovor sa „Aki“ i „Gocom“, što me navodi da autori znaju nešto što ja ne znam. Ono što znam je da hrvatski Srbi, u Zagrebu, pa ni u ostatku Hrvatske, nisu govorili srpskim, nisu koristili srpske riječi ni nadimke, ni pisali ćirilicom,(nisu je većinom ni znali), upotrebljavali su gotovo identičan rječnik koji su koristili Hrvati, tek kasnije im je ta razlika postala značajna u dokazivanju nacionalnog bića.
Nakon što se Aki, Goca i ostali dogovore da će ih ubiti nepoznat netko, dolazi do zanimljivog akcenta: čujemo domoljubnu pjesmu „Čekam te“, poznatiju kao hrvatsku verziju „Lili Marlen“, koju su početkom rata snimile istaknute hrvatske glumice. Tekst „Dan polako sviće, blijedi ova noć, iz zagrljaja mog na front ti moraš poć', ali ma gdje bio s tobom je i mjesec naš i zvijezde sve, i znaj da čekam te“, dakle taj tekst počinju skandirati sve jače, zastrašujuće i prijeteće, tako da mogu donijeti jedino zaključak da su te hrvatske domoljubne glumice uzrok zločina nad AZ, i sveopćeg nepravednog zla kojeg su u Hrvatskoj doživjeli nehrvati. Inače, tijekom cijele predstave možemo slušati klasičnu i suvremenu glazbu koja značajno pomaže koncepciji u emotivnom i značenjskom smislu. Bez te glazbe eventualne mnoge emocije teško da bi bile plasirane u predstavi, i glazba cijelo vrijeme čini vrlo bitnu sastavnicu predstave. Problem je što nigdje nije naznačeno tko su autori, citati su uzeti tako po volji, bez naznake autorstva, a valjda bi i tu autori imali i mogli nešto reći. Jedina glazba za koju znamo tko je izvodi i kontekstualno zastupa, je domoljubna „Čekaj me“, u ratnoj izvedbi hrvatskih glumica, koje su valjda krivci za ubojstvo. To je jednostavna matematika.
Nadalje, dolazi i scena kada ubojice dolaze u kuću, muče i ubijaju članove obitelji, te ih odvode do konačnog ubojstva i pokapanja. Obitelj, odnosno žrtve, većinom su uplakane i dramski patetične, tako da u tom konceptu meni kao gledaocu ne preostaje puno šanse da zaplačem. Štoviše, iako sam emotivan i lako plačem u kazalištu i inače, ova me predstava ostavlja ravnodušnim. Zašto, pitate se?
Dramska radnja je neuvjerljiva. Likovi nemaju karakteristike, ne govore jezikom osjećaja i odnosa, nisu ocrtani niti u osnovnim linijama. Ne znamo tko je ubijeni otac obitelji, što ga određuje, a bitno je za kontekst priče. Također, ubojice su kao iz (lošeg) partizanskog filma, ljudi bez svojstava, bez nacionalnosti, bez strahova, strasti i dvojbi. Nikad nećemo saznati što je to petoro ubojica, koji su (pazi dobro!) različitih nacionalnosti, hrvatske, srpske i bošnjačke, nagnalo na gnjusan zločin? Da li je upitnost njihovog hrvatstva bila motiv da dokazuju svoju pripadnost i vjernost Hrvatskoj? Ili su njihovi motivi bili kriminalno-razbojnički, a njihova socijalna inteligencija i društveni status mizerni? Time se redatelj i dramaturg ove predstave ne bave, iako je za višedimenzionalnost priče i dokazivanje teze o zvjerskom zločinu to bilo neophodno. Čitaju se šturi policijski izvještaji i iskazi, koji više štete dramskoj priči nego što pridonose.
Odjednom se, ničim izazvani, sa stropa spuštaju stostruko uvećane fotografije s uviđaja koje prikazuju iskopana tijela i lice jedne od žrtava. Loš potez, jer ogromna povećanje za slabu rezoluciju slika, stavlja gledatelja u situaciju da odgoneta što je na fotki, i time slabi udar neposrednog dojma. Na zakopano tijelo pod humkom pada snijeg, a taj prizor snijega je u hrvatskom kazalištu odjednom postao toliko zloupotrebljen, da sam se već pretvorio u proučavatelja mašina koje ga proizvode i njihove cijene i finoće, brzine i gustoće kojom pada, itd. Čekam da se i taj prizor završi.
Četiri djevojčice godina istih kao i AZ otkopavaju tijelo, i nakon toga ih AZ ispituje o njihovim privatnim životima, simpatijama, nadanjima, nacionalnosti, hobijima i ostalom. Teško se postiže da dvanaestogodišnja djeca budu tako emotivno distancirana, nešarmantna i odbojna,te da govore kao da imaju bar 15-20 godina više. Posljednja je po nacionalnosti Srpkinja, i djeca joj u školi govore „Ninu na vrbe“. To je odvratno, ali autorima mogu reći da sam to, a i još gore znao čuti i kad sam ja pohađao osnovnu školu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Znamo da djeca mogu biti surova i isključujuća, no to ipak ne znači da će se pretvoriti u monstrume. Djevojčice na glavi nose zečje kape s ušima, što u kombinaciji sa starmalim nastupom djeluje odbojno. Još jedna scena koja ne radi za Aleksandru Zec. Ne saznajemo ništa više o njoj nego što smo znali prije. Ne doživljavam emocije koje bi me pridobile za priču, možda one nisu ni predviđene, no ja sam učio da nije loše da se publiku umjetničkim umijećem i vještinom pridobije za priču. Možda je za nedostatak višedimenzionalnosti predstave značajno i to što su većina izvođača i autora u vrijeme rata bili nerođeni, ili mala djeca, i čini mi se da im je rat kao tragedija nacije i države nebitna komponenta. Također, ne vidim njihov stav, osim onog koji im je nametnut. Uostalom, ovo je nakon dugo vremena prva Frljićeva predstava iz koje nijedan glumac nije izišao prije premijere.
Predstava je plošna i jednodimenzionalna. Oskudna je i ne pomaže nam doživimo katarzu, pročistimo se, i da budemo bolji ljudi. Na kraju scene u kojoj AZ ispituje djevojčice ona ih upućuje na to da pogledaju u publiku i tamo potraže ubojice koji su možda tu. Ne pristajem na to. Ja nisam ubio Aleksandru Zec, ni moji prijatelji, kolege i obitelj. Nismo takvi. Ljuti me i provocira da se možda i u meni gleda ubojica. Autori i izvođači propustili su u svom umjetničkom i osobnom kukavičluku uputiti gdje treba tražiti ubojice, u točno određenim ljudima, političarima, strukturama i institucijama. Ja nisam ubio, nisam zločin zataškavao ni ubojice skrivao. Ova predstava je jedna velika propuštena prilika. Ona je ostvarenje suprotno medijskoj halabuci koju su autori raspalili iz svih oružja. Nije mi to jasno jer sam vidio i neke izvrsne Frljićeve predstave, npr. „Otac na službenom putu“.
Aleksandra Zec, mučki ubijena djevojčica, zaslužila je bolju predstavu.
No i takvu, već je mogu vidjeti na niz gostovanja u inozemstvu, prvenstveno u Srbiji. Biće dokaz da, eto, Hrvati priznaju da su ubojice. Biće još jedan krasan argument tezi o genocidnosti- predstava koja je jedva ugledala svjetlo dana pod prijetnjom zabrana i cenzure. Sjetite se rasprave nakon što je 'oduzeta' GAVELLI - nije bilo unaprijed poznatog koncepta, teksta ni konteksta. U ovom riječkom slučaju, sve je sastavljeno detaljno unaprijed, pak se bez većih dvojbi i postavljanja pitanja moglo i naučiti i izvesti za par tjedana. Dakle, to nije ista predstava.
Samo da kažem još nešto o glumcima, njih četvero profesionalnih glumaca koje poznajem. Poznajem ih kao izuzetno talentirane, dobre, pametne i blage, i zato mi je žao da su u ovoj predstavi dobrim dijelom iskorišteni i zloupotrebljeni, kao što su potpuno izmanipulirana ova djeca i studenti glume koji sudjeluju u predstavi. Znam da će nakon ovoga mnogi okrenuti glavu od mene, ali spreman sam na to. Dosta je neizražavanja mišljenja i osobnog kukavičluka u hrvatskom kazalištu.
Na kraju predstave, prije paljenja svjetla bez naklona (jer kako ovo nije predstava nema ni naklona), žena u publici pored mene toliko je plakala i ridala, da sam mislio da će je pogoditi kap. Meni je predstava bila dosadna.
A kad smo već ovdje, evo ponešto i o izboru intendanta. Stari je dobri balkanski običaj, na koga pristaju i časni demokratski nositelji novog kazališta, da se ne odlučuje prema programu, nego po tome što netko misli da će ti određeni, unaprijed izabrani, iz nekog nepoznatog razloga biti super. Također je stari običaj na koji pristaju i novi umjetnički vođe da se ne poštuje procedura, statut, pravilnici ni zakon.
Želim sreću Oliveru Frljiću na poziciji intendanta HNK Ivan Zajc u Rijeci. Trebat će mu, a i znanja koja ima u ekonomskom upravljanju, održavanju, sindikalnom i pregovaračkom odnošenju, dogovaranju s mnogim gostujućim umjetnicima. Tu će mu ravnopravno pomoći dr.sci Marin Blažević, proučavatelj teorije izvedbenih umjetnosti, koji također posjeduje ogromno organizacijsko, menadžersko, financijsko-upravljačko iskustvo, te poznavanje umjetničke psihe. O tome sam se uvjerio čitajući intervju g. Blaževića u Novom listu pod naslovom „RIJETKO ODLAZIM U KAZALIŠTE, MUČNO MI JE SVJEDOČITI GLUMAČKOM NEZNANJU“, te u Jutarnjem listu “ VEĆINA NAŠEG GLUMIŠTA DANAS JE MALOGRAĐANSKI VIC“.
Jedva čekam da vidim kako će zašarafiti stotine šarafa koji klopoću na stolcima po riječkom HNK. Molim ih da kupe bar jednu kvaku, kako jedna vrata kraj ulaznih ne bi bila nategnuta platnenim pojasom za rukohvat na stubištu. Dvadesetak kila bijele boje za metal, tek toliko da se osvježi dojam bijele umjetničke bravarije na pročelju i stranama iste zgrade. Malo žbuke, jer između kafića i izlaska na scenu zid se opasno osipa i rupa je sve dublja. Tepisi i stolice po hodnicima i u gledalištu su na izdisaju, zidovi vape za osvježenjem, a i publika bi udahnula svježeg zraka. To sve je moglo biti potpomognuto sa 100.000 kuna koliko je dobio HKD za predstavu „AZ“, ili s onim što je ostalo, jer koliko sam ja vidio, predstava je koštala cca 500-800 kn. Ah, oprostite, možda se autorska građanska hrabrost skupo naplaćuje! Da, biće da je to. Eto, g. gradonačelniče, vjerujem da ne želite da se cijela konstrukcija raspadne za par mjeseci, no bojim se da će tako biti. Nije mi jasno što Frljiću treba intendatura? Morat će se baviti financijama, održavanjem, toplom vodom, sindikatom. Valjda mu je jasno da za vrijeme intendature neće moći režirati izvan HNK? Sve drugo bilo bi sukob interesa. No možda uspije, ako pokaže da je kao jezuitski stipendist naučio nešto i o crkvenom upravljanju imovinom, a ne samo inkvizitorski pristup neistomišljenicima.
Kad postane intendant, molim da mi javi kada mogu vidjeti predstavu „Kafka projekt“ talijanske drame, koja je dobila nagradu hrvatskog glumišta, a rijetki su je uspjeli vidjeti, jer je igrala 5 puta. Pa dajte da je vidimo, kad je već najbolja predstava u Hrvatskoj.
Ispričavam se što nisam u ovom amaterskom osvrtu govorio jezikom kojim se inače pišu kritike.Nisam dramaturški doktor znanosti, hvala Bogu. I ispričavam se ako su autori i izvođači htjeli da predstava poluči baš te dojmove koje sam i ja doživio. U tom je slučaju sve u redu. Također, ne želim nikoga ni osobno ni umjetnički povrijediti, nego reći da je car gol, nažalost sve češće. Ovaj sastavak je samo moj stav, kojeg ne dijele drugi kolege iz hrvatske drame HNK Zajc i GDK Gavella, s kojim trenutno surađujem. Također ne dijele ni moje stavove o budućoj intendanturi. Stava i mišljenja, bilo kakve reakcije, nema. Ne znam što je tome razlog, možda strah, a možda su ljudi jednostavno bez stava. Kao što mi je kolega rekao-što možemo promijeniti? Možda puno, možda ništa, ali možemo reći što mislimo.
Veselio sam se da ću na predstavi čuti obećavane citate iz Goranove „Jame“. Ništa. Možda su odustali jer taj tekst pretjerano nadmašuje onaj u predstavi. Evo bar malo, za emociju:
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
