Priprema, pozor, SADašnjost
Kaže reklama da 90% informacija iz okoline primamo osjetilom vida. Pa što je onda neobično u pitanju "kaj ideš gledat" kad se ide u kazalište, isto kao kad se ide na koncert? I što se to može vidjeti na koncertu?
U slučaju nedavnog koncerta Petera Gabriela, održanog u Beogradu na turneji So: Back to Front, komotno se može reći, kazališnu predstavu. Od samog početka, pripovjedačko-akustičnog uvoda pod upaljenim dvoranskim svjetlima, dramaturškim dodavanjem struje u srednjem, električnom, dijelu, do kulminacije u izvedbi albuma So s izvornim članovima benda, sve jest ono što jest, bez trunke kiča i pompe. Ponajprije glazbom i testovima, ali audio-vizualnom predstavom u cjelini, Gabriel se obraća publici koja ima životnog, glazbenog i artističkog iskustva, a ne polupraznim ljuskama koje u dva sata treba napuniti senzacijama. Sve je duboko ukorijenjeno u stvarnosti i sadašnjosti; od pozdrava ljudima i iz Zagreba i iz Beograda (zbog otkazivanja zagrebačkog koncerta), nezahtjevnog plesa dobrodržećeg šezdesetogodišnjaka, koncertnog interaktivnog videa, bez ijednog unaprijed snimljenog i pripremljenog dijela, do priče o 05.10.2000., ključnom datumu novije srpske povijesti, prigodno uz protestnu pjesmu Bico. On zna gdje je i što nudi, stoga računa s tim da i publika zna gdje je, što sluša i što gleda.
I bi svjetlo
A s gašenjem dvoranskih svjetala, i buđenjem 5 robotskih ruku s reflektorima počinje magija. Pala mi je na pamet neobična paralela; kao da gledam "stariju braću" robotske ruke iz predstave Sans Objet, trupe Compagnie 111, izvedenu na Eurokazu (dok ga je još bilo). Kao i u intimnoj atmosferi dvorane Gorgona, tijekom cijelog koncerta istom elegancijom tih 5 mehaničkih stvari kreće se pozornicom, pleše i komunicira s izvođačima i s publikom poput živih akrobata. Naravno, ostale svjetlosne komponente, zid iza pozornice, kao i ekrani sa strane inventivnošću nimalo ne zaostaju. Da je i Gabriel svjestan izuzetne predstave stvorene oko njegove izuzetne glazbe, postalo je jasno u posvećenoj zahvali ekipi koja je u tom stvaranju sudjelovala.
A mi se znamo?
Znatiželja, ponekad ubije mačku, a ponekad pretpostavku da je veza između kazališta i koncerta slučajna. Dizajner svjetla je Rob Sinclar. I onda se krug suzi: Rob Sinclar suradnik je cijenjene majstorice pozornice i svjetla Es Devlin, koja radi dizajn pozornica od MET opere i nedavnog koncerta Rolling Stonesa u Hyde Parku do zatvaranja londonskih Olimpijskih igara.
I zagrebačka je publika imala priliku vidjeti "njene" pozornice i kazališne i koncertne. Ne mogu se sjetiti nikog, tko je iz HNK nakon predstave The Rodin Project (a koju u cijelosti možete pogledati ovdje, op.ur.), Russella Malliphanta, izašao a da nije primijetio to magično osvjetljenje, na stranu sve ostalo. Svježa je u pamćenju i potpuno crna pozornica, glatkih reflektirajućih površina u obliku piramida, s koncerta Black and White Lennya Kravitza u zagrebačkoj Areni krajem 2011. A njihov zajednički uradak, na ovim je prostorima najviše ljudi vidjelo na koncertu Pet Shop Boys, na turneji Pandemonium, u Ciboni krajem 2009. s kojeg su redom izlazili hipnotizirani.
Ta magija, zbog koje je umjetnost najvažnija nevažna stvar na svijetu - za razliku od nogometa, one sporedne najvažnije stvari fokusirane na loptu i mrežu - ne ovisi o vrsti umjetničke igre… ima je u notama, u slovima, u glasu, na daskama, u svjetlu, na platnu, na papiru. I u očima gledatelja.
Dobrodošao u klub
A kakva je situacija u domaćoj koncertno-kazališnoj simbiozi? U rasponu od privatnog stana do sportske dvorane, pozornica je "velika i opasna". Kao u ratu i ljubavi, dozvoljeno je sve. Može se govoriti, glumiti, pjevati, plesati, svirati, u mraku, u magli, u svijetlu, s kostimima, bez njih, solo ili u grupi…pa ipak, uz svu profesionalnu kazališnu podršku Severinin koncert je "samo" glazbeni spektakl za publiku opće prakse. Istina, taj koncert nije izuzetak, spektakularna je bila vijest (u Dnevniku) o rođenju njenog djeteta, spektakularna je i brakorazvodna monodrama njenog supruga, jer ona spektakularno šuti… Za razliku od umjetnosti, spektakli, bilo glazbeni, bilo kazališni, hrane se ekstremima: dobro i zlo, crno i bijelo, ljubav i mržnja. Neki će reći da su i recentne predstave koje radi Pandur "samo" kazališni spektakl. I nostalgično posegnuti u prošlo stoljeće u potrazi za Šeherezadom, prikazanom na Eurokazu 1989. Ali od tada se promijenilo puno: spektaklima teško odolijevaju i najveći. Lagodnije i jednostavnije se ne upitati gdje je ta vatra koju je Jan Fabre trebao dati Prometeju a on publici, nego objašnjavati zašto je to uopće važno.
Za domaće prilike, čini se da glazba, odnosno glazbenici lakše pronalaze put u kazalište, primjerice Let 3, Pipsi, Coki iz Jinxa, Rundeka da i ne spominjem, nego obrnuto. Bilo kako bilo, uz pretpostavku da se zanemari ono što se moglo čuti na koncertu turneje Dobrodošao u klub, viđeni dio tog događaja, od kostima, dizajna svjetla i pozornice do koreografije, spektakularni su produkcijski odmak od onog što nam uobičajeno priređuju regionalne zvijezde. Samo da svi ne krenu u tom smjeru.
