Već se danima, da ne kažem godinama, spremam sjesti i napisati koju o stanju u hrvatskom lutkarstvu, ali jednostavno ne znam od kuda početi.
Potaknuta nedavnim rezultatima natječaja za javne potrebe u kulturi Republike Hrvatske i Grada Zagreba mogu jedino zaključiti da lutkarstvo kao takvo jedva da postoji. Nije to neka novost, jer budimo realni osim u onoj zajedničkoj nagradi Hrvatskog glumišta, koju lutkarstvo dijeli s dječjim kazalištem, struka (a koja to točno struka, lutkarska? Ima li je?), kazališna struka lutkarstvo jednostavno ne doživljava. Usudila bih se čak reći zlostavlja ga i omalovažava. U HDDU-u nema kategorije za lutkare, u HZSU-u nema kategorije za lutkare, ali ULUPUH ima „sekciju za oblikovanje igračaka i lutaka“ a-ha! Eto, barem nešto!
Kategorije, ladice i pretinci, u njih ćemo fino sve pospremiti, a eto ta 4 i pol lutkara koja inzistiraju da ih se zove tim imenom, negdje vise i povlače se ili vire iz neke ladice bez etikete ili s krivom etiketom ili još bolje čuče u onoj kolodvorskoj u uredu za izgubljene stvari po koje nitko nikad ne dolazi.
Uzet ću kao primjer, jer sam tu rođena i prvi puta došla u doticaj s lutkarstvom, naše Zagrebačko kazalište lutaka. Imamo tamo puno divnih glumaca koji se svojski trude pojaviti u ponekoj seriji ili reklami ili sapunici ili se iz iste preseliti na lutkarske kazališne daske te bez imalo grižnje savjesti izgovarati, prilikom zamuckivanja ili krivo pročitane riječi na proslavi obljetnice kazališta. Rečenice poput: „Ah, da sam naučio bolje čitati završio bih u HNK-u a ne u ovom kazalištu!“ na što cijela dvorana zaori grohotnim smijehom.
Dobro, možda ne baš cijela… Ima nas (na prste jedne ruke se možemo nabrojati, ali nas ima!) u publici kojima su suze krenule, ali ne od smijeha nego od tuge. Ima nas i u ansamblima i u umjetničkim organizacijama i u lutkarskim skupinama koji ne misle tako!
Osječka akademija žari i pali lutkarstvom već deset godina, lutkarski festivali i kazališta slave zavidne obljetnice, ali kako kaže jedna gospođa iz propagande, kad napuniš 12 godina nemaš više što tražiti u lutkarskom kazalištu. O toj temi i općenito lutkarstvu za odrasle neki drugi puta jer bi se mogle o tome moglo iscrpno pisati.
Knjige o lutkarstvu su se prevodile, literatura se skupljala, mladi ljudi počeli interesirati za lutkarstvo, ali, eto pomaknulo se ništa nije ili možda ipak jest malo? Isplivali su tu neki divni mladi ljudi kojima je dana prilika pokazati svoje znanje i ljubav prema lutkarstvu, no je li to dovoljno? Ne treba li i ovdje razbucati klanovsko - kumovski stav svi protiv svih, sami za sebe i svog?
Jeste li se ikada zapitali kako lutkarska kazališta u koja nadam se idete, ako ništa drugo s vašom dječicom (barem ovom do 12 g. ), biraju svoje repertoare? Sigurno kao i većina drugih kazališta, nema neke pretjerane razlike. A možda je baš u tome i stvar… Mislim da se već godinama stara lutkarska garda koja bere dobre redateljske honorare zapitala nije, pa dobro zašto lutka u mojoj predstavi? Zašto? Zato što režiram u kazalištu lutaka ili sam svjesno odabrao lutku (a tek lutkarskih tehnika koliko na izbor ima!) kojom želim nešto i reći?!
Tužno je, ali i mučno gledati predstave u kojima lutke nikakav smisao pojavljivanja nemaju i poželjeli bismo na njihovom mjestu vidjeti kostimiranog glumca, s još recimo plesačkim sposobnostima, ili barem talentom za scenski pokret i možda malo sluha da već postojeće songove lijepo otpjeva… hm, da.
Uglavnom, da se vratim na početak i one naše javne potrebe… Neću raditi analize jer to ne znam i znam da ima ljudi koji to znaju raditi puno bolje od mene pa ću im to prepustiti, ali vam želi ispričati današnju dogodovštinu. Ona bi se mogla samo nastaviti na bezbrojne dogodovštine koje me prate u mojem lutkarskom životu, a pogotovo zadnje dvije godine od kad sam osnovala Lutkarsku organizaciju koju fakat trebamo – LOFT.
Novinari i kritičari koji žele doći na lutkarske predstave, pa kad im još kažete da su za odrasle, jednostavno ne postoje. Pokušate stupiti u kontakt s ljudima koji vode kazališne prostore i daju priliku istraživačkim projektima koji vam na sam spomen lutkarstva govore da to nije u njihovom fokusu i da nisu zainteresirani. Kada dobijete tj. povlašteno iznajmite prostor i dijelite iznos od prodanih ulaznica, do termina vam je teško doći jer eto tražite jednu probu i pola dana montaže prije pa je to previše za jedno kazalište koje to nije, a silno želi postati. Možete vi igrati svaki vikend u nekom centru za kulturu ako platite prostor, nabavite publiku, fino sve izreklamirate i još date 50% od prodaje ulaznica jer ipak treba platiti vanjskog tehničara (jer centri možda nemaju tehničara) koji vam dođe upaliti svjetlo i pult dok vaš tonsvjetlomajstorscenac traži parking jer je ovaj pred dvoranom samo za iskrcaj.
Današnja dogodovština vezana je za LOFT-ov novi projekt koji se zove „ Mar morto / Mrtvo more“ koji sam prijavila u kategoriju Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi za javne potrebe u Republici Hrvatskoj. Projekt se sastoji od nekoliko faza i jedna od njih je i lutkarska predstava za odrasle. Nakon što sam temeljito pročitala prioritete i kriterije odlučila sam cijeli projekt prijaviti upravo u ovu kategoriju. Rezultati su objavljeni 9.3. a LOFT-a ni u odbijenima ni u odobrenima. I tako ja nekoliko puta provjeravam jesam li dobro pročitala, jesam li dobar dokument otvorila jesam li… I jesam! Nas zbilja nema.
Danas sam kontaktirala gđu Evu Brunović koja na moj upit o ishodima prijave i molbi za objašnjenje odgovara slijedeće: „Poštovana, navedeni program je preusmjeren na dramsku djelatnost jer se neupitno radi o predstavi, inovativne prakse nisu nadležne za razmatranje lutkarskih predstava, lp“
Eto, preusmjerilo nas je, pa to je divno zar ne? Nisu nas eliminirali nego su nas preusmjerili pa su nas onda odbili. Ja bih sada trebala biti sretna što me nisu odmah eliminirali ili? Ne znam razumiju li ti ljudi koji su čitali moj projekt da se ja nisam zabunila kad sam upravo u njihovu kategoriju stavila ovaj projekt i da je ovo što želim raditi nažalost zbilja inovativna umjetnička praksa u Hrvatskoj i očito će još to i biti dogledno vrijeme.
Vidjevši odobrene programe shvatila sam da sam možda samo krivu riječ upotrijebila i da sam trebala napisati da će posljednja faza projekta biti lutkarski performans. Možda bi se onda „primili“ za ovo lutkarski a ne predstava?
Ne znam, uglavnom, javim vam dogodine jer idem dalje, ne odustajem.
Sve to u meni samo budi još veću želju za rad i ljubav prema divnoj lutkarskoj umjetnosti.
