U tzv. «polemičkom obračunu» izazvanom reagiranjem na njegov tekst o predstavi Aleksandra Zec izjavio je Tomislav Čadež da sam «polupismen». Napisao sam bio da su «djeca obučena u kostime», a od tzv. polemičara potom dobio jezični savjet da se «kostimi ne mogu obuti, nisu cipele, nego odjenuti». Usto, imao je tzv. polemičar problem s neprepoznatom (premda posve konvencionalnom) metaforom te ironičnom uporabom redundancije, no recimo da su to već pitanja stila prevelike složenosti za dotičnog. Stoga sam se u kratkom odgovoru poslanom Jutarnjem listu zadržao samo na – gramatici:
«Poštovani urednici Jutarnjeg lista, vaš novinar nije upoznat s rječnikom i osnovama gramatike hrvatskoga jezika pa ne razlikuje glagole obući (odjenuti) i obuti (navući na nogu, primjerice cipelu ili čarapu), kao ni njihove izvedenice poput glagolskog pridjeva trpnog. Obući – obučen. Obuti – obuven. Poštovani urednici, ja znam što je meni činiti – još jednom zamuknuti od nelagode. Nemoguće je bilo nastaviti polemizirati već s osobom koja je Mozartov Requiem svela na ‘tužne violine'. No što ćete učiniti vi?»
Urednici Jutarnjeg lista, naravno, nisu učinili ništa. Prvo reagiranje objavili su samo u tiskanom izdanju i u skraćenoj verziji, a ovo drugo jednostavno ignorirali. Nije, naravno, bitno što tzv. polemičar misli o predstavi Aleksandra Zec, Oliveru Frljiću ili meni. Nije nikada ni bilo bitno što tzv. polemičar, kojeg je Branko Brezovec svojedobno otpisao kao «pajaca», a Jan Fabre kao «komarca», misli o bilo kojoj kazališnoj predstavi ili temi. Tomislav Čadež je kazališno neobrazovan i nekompetentan. Na to sam, nakon već mnogih prije mene, upozorio u prvom reagiranju. On ne mari niti za elementarnu informiranost o kazališnoj povijesti i aktualnosti, nekmoli teoriji. Societas Raffaello Sanzio je za njega «putujuća trupa», valjda nešto kao talijanski Histrioni. Knjige, znanstvene članke i doktorate napisane o njima tzv. polemičar pokušat će spaliti jednom svojom neukom rečenicom. Čemu se onda uopće kontaminirati bilo kakvom komunikacijom s njime? To me pita većina mojih sugovornika.
Da je kojim slučajem taj tzv. polemičar studirao na nekoj kazališnoj školi, educirao se u području teatrologije, dramaturgije ili kazališne kritike, lako bismo stavili točku: «doviđenja kolega, ocjena – nedovoljan!» No tzv. polemičar očigledno prezire znanje, pa čemu onda poruka da se izvoli školovati prije nego uopće pomisli da je pozvan «obračunavati se»? Čadež je problem hrvatskoga glumišta ne zbog toga što mu nema ništa ozbiljno reći, a neprestano govori, nego stoga što je taj tzv. polemičar problem hrvatske kulture uopće, reprezentant njezine devastacije medijskom preobrazbom u estradu i šund. Ignorirao sam ga godinama, no prije nekoliko dana pružila se prilika ispitati dubinu njegove nekvalificiranosti, a ona je, pokazalo se, znatno dublja od kazališnih pojmova i postupaka. Seže, naime, do nepoznavanja jezika kojim tzv. polemičar misli da piše. Očekivati stoga minimum sluha za etiku diskursa puka je iluzija.
Svojedobno je Čadež zagovarao «prevođenje» Držića «na neki suvremeni, urbani govor (…). Trebalo bi aktualizirati njegove aluzije, trebalo bi ga, dakle, restaurirati.»Sada je jasno i kakva bi trebala biti ta jezična «restauracija» Držića, te kako Čadež zamišlja «suvremeni, urbani govor» – kao govor u kojem prolazi nepismenost. Obući jednako obuti – ma koga briga!? Nahvao i nazbilj – ma tko to još razumije? Pa neka bude – krivi, pravi, dobar, loš, zao... Tako započinje kulturocid, od jezika. I nimalo ne čudi da ga provodi tzv. polemičar koji ne preza ni od sklapanja viceva o genocidu: «Priznajem, nisam eto znao da je Aleksandra Zec žrtva holokausta niti da je pravila ždralove prije nego što će je dezintegrirati atomska bomba (…) a nadimak joj bijaše Hirošima Auschwitz.»
Dekontaminirajmo kazališni i kulturni prostor od kriptofašizma!
