U Fringe centru za sudionike vlada ubrzan ritam – svi izrezuju zvjezdice koje su dobili u kritikama i klamaju ih na letke za predstave. Pomalo mi je smiješno, izgleda kao da su te zvjezdice ordeni koje su skupili u nekoj ludoj western igri. Zvjezdice dodjeljuju „šerifi“ Fringea – Scottsman, The List, The Guardian, The Times, Broadway baby, Fest.... o njima ovisi hoće li se vaš fringe san ostvariti ili ne. Na Royal Mile traje pravi rat plakatima. Stupovi su prekriveni papirom debljine barem 50 centimetara, nemoguće je zalijepiti svoj plakat, a zatim ga nakon samo pola sata pronaći. Na crnu listu dolaze oni koji valjkom s ljepilom premazuju stupove, a zatim lijepe po 20-30 svojih plakata. No, nitko im ne može ništa. Svi se guraju, zauzimaju prostor za reklamu, deru, viču, čupaju... no dobro, sad malo pretjerujem, ali shvatili ste kakva konkurencija vlada.
Odlučila sam pobjeći od tog odmjeravanja snaga i uspoređivanja koliko je tko zvjezdica dobio i svoje vrijeme iskoristiti za jedan izlet – i što se tiče prostora, i što se tiče kazališta.
Jedan od savjeta koji sam dobila od iskusnih fringeovaca bio je da izbjegavam studentske predstave jer su često loše produkcije, grozne glume i potpuno nerazumljive priče. No, odlučila sam savjet ignorirati. Ipak sam i sama (nadam se još vrlo kratko) studentica. Studentsku produkciju Oluje izabrala sam i zbog toga što su taj Shakespeareov komad postavili na obali, uz imanje Hopetoun. Publika se skupila u centru grada, a zatim smo se vozili autobusom gotovo četrdeset minuta (uz posve neočekivane stanke jer nam je vozač autobusa, inače lokalac iz Edinurgha, odlučio pokazati gdje se gradi novi most) do imanja na kojem se odigrala scena istjerivanja vojvode. Zatim nas je duh Ariel poveo na plažu. Gazili smo po školjkama koje su pod našim cipelama stvarale predivan zvuk. Sve je mirisalo na more i alge što su ih valovi donijeli na obalu. Da, priznajem da to nije bio najbolji Shakespeare kojeg sam gledala i glumački sigurno nisu dorasli ulogama, ali žar s kojim su pristupili drami bio je gotovo zarazan. Produkcijski su se beskrajno potrudili – pronašli sponzore, posudili kostime, svirali uživo nekoliko instrumenata, pjevali i hrabro postavili predstavu u ambijent. Sjedila sam na pijesku, igrala se školjkama i gledala predstavu. Publika ih je nagradila velikim pljeskom i zatim istresla pijesak iz cipela.
Autobus nas je vratio u grad i ja sam se utopila u masi turista. Obišla sam nekoliko dućana sa suvenirima. Pomalo je smiješno kad vas u suvenirnici dočeka Indijac odjeven u škotski kilt. No, kažu mi da su vlasnici najvećih dućana sa suvenirima i kašmirom (i to ne indijski kašmir, već odjeća od vune škotskih ovaca) Indijci iz Punjaba koje ovdje nazivaju golden brothers. Prije nekoliko godina bili su optuženi za prevaru jer je inspekcija ustanovila da u dućanima prodaju kinesku robu. Pitam se što bi napravili da dođu u inspekciju po jadranskoj obali.
Nakon kratke pauze požurila sam na nagrađivanu monodramu Undone Wessela Pretoriusa iz Južne Afrike. Bila je to vrlo neobična predstava, jedna od onih koja vas dotakne, a da ni ne znate racionalno objasniti što vam se dogodilo. Dočekao nas je umjetnik u metalnoj kadi, koji kroz proces kupanja i pakiranja torbi pripovijeda o svome životu, odnosu s roditeljima i bratom. No, priču je oslikavao ne samo bujicom riječi, već i preciznim, gotovo vojnički istreniranim pokretom koji se na kraju same drame pretvorio u ples.
Zatim jedan posve netipičan cabaret Tell me the Truth about Love WH Audena, Benjamina Brittena, Conora Mitchella i Marka Ravenhilla. Nakon što je Ravenhill na samom početku festivala iznio govor o ulozi umjetnika u sveopćem konzumerizmu, te o prilagođavanju umjetnika zahtjevima tržišta (koje je najvidljivije upravo na Fringeu) očekivala sam neki ludi, angažirani cabaret. E baš sam neznalica! To je kad sam o Ravenhillu učila preko njegove drame Shopping and Fucking uopće ne istražujući što se sve s njime dogodilo u idućih 15 godina (osim što znam da ove godine radi Candidea u Royal Shakespeare Company gdje je rezidencijalni pisac godinu dana).
Pa evo, za sve neznalice, nekoliko zanimljivosti o Ravenhillu i Fringeu – 2005. godine se predstavio i kao glumac s monodramom Product, dvije godine nakon vraća se s čak 17 kratkih komada pod nazivom Ravenhill for Breakfast (ako ovaj naslov nije prilagođavanje tržištu, ja onda stvarno ne znam), a ove godine na Fringe donosi cabaret s kompozitorom Conorom Mitchellom. Nastavak je to suradnje započete kad ga je London Gay Men zbor pozvao da surađuju na obilježavanju njihove 21. obljetnice. Za Tell me the Truth about Love uzeli su stihove WH Audena koje je uglazbio Benjamin Britten (iako ne sve, pa se tog posla prihvatio Mitchell). Uz to, i sam Ravenhill je napisao nekoliko pjesama, te režirao cabaret koji izvodi Jamie McDermott u maniri cabareta tridesetih godina. Veselo i zabavno, no mene je ipak zanimala cijela priča o tome kako je Auden poticao Brittena da se suoči sa svojom seksualnošću. Nažalost, o tome sam saznala guglajući tek nakon predstave.
Ponekad vam se tako dogodi da jurite s jednog kraja grada na drugi, do dvorane u kojoj se održava predstava koju želite vidjeti, a kako niste kupili kartu na vrijeme - poljubite vrata! Meni se to tijekom današnje večeri dogodilo čak dva puta, pa sam se sva ljuta zaputila prema Grassmarketu, trgu u podnožju dvorca na kojem se nekada održavao stočni sajam, a danas je prepun pubova. U vrijeme Fringea, tu nastupaju ulični performeri, a gužva ipak nije tako velika kao na Royal Mileu pa se ne morate gurati laktovima da biste nešto vidjeli. No, dospjela sam samo do pola puta, točnije do Greyfriers groblja gdje sam zatekla storyteller trampa (pripovjedač lutalica) koji je pripovijedao priču o Bobbyu. A to je definitivno najslađa priča grada Edinburgha. Pa ću vam je eto, prepričati.
Bobby je pas, terijer. Živio je u 19. stoljeću i pravi je primjer pseće odanosti. Naime, Bobby je bio u vlasništvu Johna Graya, noćnog čuvara grada (kako se priča prepričavala kroz godine, tako je i par Bobby-John prerastao u detektivske partnere koji su otkrivali zločince u mračnom Edinburghu). Bobby i John bili su nerazdvojni sve dok John nije umro. Bobby je cijeli dan tužno sjedio na grobu svog gospodara, a građani su se čudili njegovoj odanosti. No, zatim je nastavio dolaziti iz dana u dan, i tako punih 14 godina sve dok i sam nije uginuo 1872.godine. Pokrenula se inicijativa da se Bobbyu podigne nadgrobni spomenik u blizini groba Johna Graya. Rečeno, učinjeno.
Jednostavni spomenik čovjekovom najboljem prijatelju postao je mjesto hodočašćenja brojnih turista. Ljudi na grobu ostavljaju crteže, pjesme, pisma. Po njemu su snimljeni filmovima i tv serije, prodaju se slikovnice i bojanke za djecu. Bobby ima i svoj spomenik u ulici nasuprot groblja, svoj vlastiti pub i dućan sa sendvičima!
No, Greyfriers groblje krije i neke od najmračnijih tajni povijesti grada. U 17.stoljeću na groblju je godinama bilo zatvoreno i mučeno 1200 prezbiterijanaca. Tu je i čudnovata grobnica koja je zaštićena željeznim šipkama – naime, za potrebe svjetski poznatog studija medicine u Edinburghu ljudi su kopali grobove i prodavali tijela. Kako bi zaštitili ostatke svojih najmilijih, obitelji su organizirale 24-satne smjene straže uz grobove. I tako puna tri tjedna sve dok tijelo ne bi postalo neupotrebljivo za istraživanja.
Edinburgh je prepun priča, treba samo prošetati ulicama, zagrebati ispod površine i pronaći inspiraciju za neke nove kazališne predstave.
