Crna srijeda, tako je zovu. Prikrade se polako, nakon početnog entuzijazma, nakon svih sniženih karata (previewa i 2 za 1 ponedjeljka i utorka), popunjenih dvorana i one slatke... nade. A onda dođe srijeda i mnogi se snovi sruše. Dočekaju vas prazne dvorane i nikakva zarada. Kažu da je prva srijeda na Fringeu najgori dan na box officeu. Četvrtak se nekako provuče, a onda s olakšanjem dođe vikend. No, neki ga i ne dočekaju. Eto, jedan klaun je u tu crnu srijedu odigrao svoju posljednju predstavu – prazna dvorana i loša kritika u novinama bili su dovoljan razlog da spakira kofere i otkaže sve predstave do kraja festivala. Tuga. Kreće ljubomora, došaptavanja „koliko ste publike imali?“, pa kimanje glavom puno razumijevanja... na cesti nema toliko ljudi, djelitelji letaka bore se za svaku osobu. I u mojoj ekipi Maharajah i Kohinoor zavladalo je loše raspoloženje. Gledala sam glumce kako u kostimima, praznog pogleda hodaju Royal Milleom bez nekog cilja. Morala sam ih dobro prodrmati i ponuditi nekoliko ideja za marketing, te ih uvjeriti da će sve biti dobro. Izradili smo veliki plakat i napravili strategiju privlačenja publike fotografiranjem s likovima i nagradne igre na kojoj smo dijelili karte. (Eto, da vam odmah kažem da je sutradan sve doista bilo dobro i imali su lijepo popunjenu dvoranu.)
No, za jednog je velikana dvorana bila rasprodana sama od sebe, nisam ga vidjela kako dijeli letke, ali njegovo ime je bilo dovoljan mamac – Steven Berkoff na Fringeu se pojavio s predstavom An Actors Lament u kojoj pozornicu dijeli s Jay Benedictom i Andree Bernard. Sat vremena nam pričaju o životu glumaca – od zahtjevnih redatelja do pisaca koji paze na svaku rečenicu, lažnih divljenja i površnih razgovora na premijerama, sve do onog osjećaja praznine kad se nađu sobi, sami sa sobom, ne znajući kako odgovoriti odrazu u zrcalu „Tko si zapravo ti?“ Sama priča zvuči kao divan manifest o glumačkom zanatu i umjetnosti, ali nije mi bilo jasno zašto manifest gledam na pozornici umjesto da ga jednostavno pročitam. Troje poznatih glumaca nije publici ponudilo ništa osobno, ništa intimno ili ranjivo. Berkoff u upadljivim leopard cipelama, lamatao je rukama na sve strane, između svakog monologa pantomimski su se palile cigarete, no sve je ostalo u nekom dimu pitanja „Čemu ova predstava?“ Kako ovako mlada ne bih bila drska i rekla nešto kontra slavnog glumca, citirat ću jednu mnogo stariju damu koja je izlazeći iz kazališta lupnula štapom o koji se oslanjala i jednostavno rekla „Pretenciozno!“
Odmah zatim pogledala sam predstavu Ten out of ten u kojoj nastupa jednako tako troje glumaca – dva muškarca i jedna žena u kasnim dvadesetim godinama. U maloj dvorani, sa samo 40 sjedala i tek nekoliko reflektora oni pokušavaju ostvariti svoj fringeovski san. Ta predstava pokazala mi je kako se radi intimno, entuzijastično, divno, fantastično kazalište! U jednom trenutku potekle su mi suze, dodirnuli su me na način na koji Nirbaya nije uspjela i potaknuli na ostvarenje nekih snova koje Red Bastard svojim vikanjem nikada ne bi iskopao iz mene. Ten out of Ten duhovito je i interaktivno igranje s ljudskim uspjesima i padovima, a glumci ne pretpostavljaju je li njihova publika sretna ili nesretna, već svakog člana ponaosob doživljavaju kao cjelovitu individuu i puštaju nas da sami s predstave ponesemo ono što nam je bitno. U trenu kad nas zamole da zatvorimo oči i prisjetimo se prvog spoja, prvog poljupca, posve sam sigurna da je u publici nastalo 40 unikatnih priča. Nakon scene otkaza i potpune depresije koji doživljava glavnik lik ove mikroskopske analize ljudskog života, vraćamo se u prošlost i čitamo njeno pismo upućeno prijateljici kada je imala samo 13 godina. Na kraju sam i sama sebi postavila pitanje – Što je zapravo uspjeh? Jedno je sigurno, ova predstava je uspješna u svojoj nepretencioznosti i slobodi koju daje publici da iz mnoštva materijala, sitnica koje čine svakodnevni život prepoznaju sami sebe.
Najpoznatije kazališta u Edinburghu, Traverse Theatre, koje je svoj redovni program uklopilo u Fringe festival, bilo je moje iduće odredište. Traverse postavlja nove, izazovne dramske pisce, među njima i škotskog pisca Davida Greiga (koji je napisao mjuzikl Charlie u tvornici čokolade koji upravo igra na West Endu). I dok je još sjedio na probama za veseli mjuzikl, Greig se prihvatio pisanja drame o vrlo mračnoj temi. Novinari su odmah dramu proglasili pričom o norveškom hladnokrvnom ubojici Breiviku, no Greig se ograđuje od tih etiketa, njegov ubojica je jednostavno nazvan Boy. U središtu drame je Clair, svećenica, lezbijka, preživjela svjedokinja masakra koja pokušava vratiti vjeru i ponovo okupiti pjevački zbor koji se raspada. Na svakoj izvedbi pjesme pjeva novi zbor običnih ljudi, te svojim iskrenim reakcijama divno predstavljaju zajednicu ljudi, ali i ogledalo publici kojoj sjede nasuprot. Nije bitno je li to priča o Breiviku, bombaškom napadu u Bostonu ili obezglavljivanju vojnika u Londonu, bitno je to da se pokušava razumjeti zlo, društvo iz kojeg je niknulo, rasizam i mržnja kao takva. Greig duhovito i inteligentno slaže fragmente tjerajući nas da se i sami zapitamo jesmo li ponekad isključivi i krije li se i u nama sjeme zla, te što bismo sve učinili da zaštitimo vlastito „pleme“.
Problem Fringe festivala jest što se toliko toga održava u samo mjesec dana, dok bi vam za gledanje svih predstava trebalo najmanje tri godine. Zato svi pokušavaju vidjeti što više, iskoristiti priliku dok su ovdje. No je li to predoziranje kazalištem dobro? Možda bi na box office trebalo staviti upozorenje „Konzumirati u ograničenim količinama. Za sve ostale nuspojave savjetujte se sa...“ Doista, ima li smisla trpati u sebe, bez vremena za promišljanje? Nakon predstave o masakru trčati na veseli mjuzikl? Nakon slušanja intimnih ispovjedi zlostavljanih žena uživati u burleski? S obzirom da festival svake godine sve više i više raste, postoji li mogućnost da jednoga dana eksplodira?
Sva razmišljanja o The Events kao da sam negdje spremila za poslije hodajući do nove dvorane u kojoj se prikazivao Baby wants candy. Bio je to već treći pokušaj da pogledam tu rasprodanu predstavu iz Amerike, a znate kako kažu – treća sreća! I doista je bila! Ne sjećam se kad sam se zadnji put toliko nasmijala. Baby Wants Candy je potpuno improvizirani mjuzikl – od benda koji improvizira melodiju, do glumaca koji na licu mjesta dodjeljuju sebi uloge i smišljaju stihove, koreografiju i čitavu priču na temu koju im je zadala publika. A publika se ove večeri dosjetila zanimljivog naslova Burlesque Nuns! Uz zadanu strukturu koju slijede svake večeri, pred nama su izveli mjuzikl o maloj Pipper koja boluje od leukemije i želi na biblijski kamp, a jedina nada su joj časne sestre koje izvode burlesku kako bi prikupile novac. Puno crnog humora, bez imalo ustručavanja i korektnosti, kroz smijeh su završili ovu crnu srijedu i najavili prelazak u kraj tjedna i vikend pun posjetitelja!
