Prvi ponedjeljak i utorak Fringea su dani „2 za 1“, tj. plati jednu kartu, dobiješ dvije. Nakon sniženih karata za preview, ovo je još jedna prilika da uštedite. Općenito, dobro je doći na sam početak festivala kad su svi optimistični, puni potencijala i nade. Predstave još uvijek nisu „razvikane“ i rasprodane. Ili, s druge strane, u glumačkoj ekipi nije nastalo opće malodušje zbog loše kritike ili prazne dvorane. Kažu da je Edinburgh teško preživjeti bez svađe. Zamislite... trideset dana igrati istu predstavu dan za danom, svakodnevno biti s istom grupom ljudi, daleko od svog doma, uz to dijeliti letke, doživljavati odbijanja, loše kritike. Za sada vlada opće oduševljenje. Dovoljno je prošetati glavnom ulicom Royal Mile i vidjeti svu tu pozitivnu energiju i sreću. No, teško mogu zamisliti da se isti intenzitet može održati do kraja mjeseca.
Po cijelom gradu dijele se festivalske novine/kritike – printane na jednom listu papira, izlaze svakoga dana i komentiraju desetak predstava. Samo spominjanje je plus jer će svi saznati za vas, a ako ste dobili pet zvjezdica možete mirno znati da će dvorana biti rasporodana i da ćete pokriti sve troškove (vratiti kredite, hipoteke... sve što je potrebno da producirate predstavu na festivalu). Kazalištima nije cilj samo zaraditi, već i prezentirati se producentima, ostvariti suradnje za turneju... stoga nije čudo što su usred ljeta na programu dječje božićne predstave i što na Royal Mile na najjačem suncu možete vidjeti Djeda Božićnjaka. Edinburgh je džungla u kojoj samo najjači opstaju.
Dan sam posvetila suvremenom cirkusu. Predstava Noodles krenula je od zanimljive ideje da se pozornica natrpa špagama i užadi koje predstavljaju špagete. Izvođači ih jedu, gađaju se njima, voze na tačkama. No, uz svu vještinu koju su plesačice pokazale, njihova odluka da špageti potpuno preuzmu vlast na pozornici nije do kraja bila dorađena, izgledalo je kao da ni sami ne znaju što dalje. Jednostavno rečeno, posve su se zapetljali.
Počela sam današnji blog komentarom o kritikama, no uvjerila sam se da ni kritikama ne treba uvijek slijepo vjerovati. Zbog pet zvjezdica u čak dvije kritike odlučila sam pogledati predstavu The Red Bastard. Fotografija crvenog klauna/bastarda je u svim novinama, predstavljaju ga kao izuzetno hrabrog umjetnika. No, iz dvorane sam izašla uzrujana! Kako su toj predstavi mogli dati pet zvjezdica? Kako je publika dopustila da se netko prema njoj tako ponaša i još plješće maltretiranju? Red Bastard se predstavlja kao fašist, dere se na publiku i izbacuje ljude koji ne odgovaraju na njegova pitanja onako kako on to želi, sramoti one koji ne slušaju njegove naredbe, maltretira osobe i ponaša se krajnje šovinistički. Naravno, sve to ima „dublji smisao“ jer on želi ljude naučiti da se moraju zauzeti za sebe i da moraju ostvariti svoje snove. U trenutku kad se nas nekoliko pobunilo što nasilno ljubi i dira djevojku u publici, ušutkao nas je na krajnje divljački način. Red bastard je ništa više nego samoprozvani guru koji jeftinim self helpom upakiranim u cirkusku predstavu ostvaruje svoju egoističnu dominaciju nad publikom. Uveo je teror među ljude, strah i osjećaj krajnjeg poniženja, a sve iz „plemenitih“ ciljeva. Bilo me sram što sam dio publike i što nisam otišla. Na ostanak me tjerala samo jedna misao – htjela sam vidjeti kako će napraviti preokret i hoće li mu publika dopustiti da je tako izmanipulira. Naravno, na kraju se skinuo iz svog bastard crvenog odijela i gol nam (to je kao da pokaže svoju ranjivost) održao patetičan govor kako za život treba ima hrabrosti. Publika je u deliriju plakala i pljeskala jer im je Oprah u crvenom klaunovskom odijelu otvorila oči.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=aflSXWdQbAs&w=430]
Stvarno mi nije trebalo da se netko u kazalištu dere na mene kako lažem da sam sretna. Što mogu kad jesam? Nalazim se u najljepšem gradu na svijetu, hodam ulicama Edinburgha i svemu se divim – od arhitekture i boje kamena od kojeg su izgrađene kuće do popločenih ulica na kojima cipele lupkaju dok hodate.
Predvečer je pala kiša i pokazala nam kako škotsko vrijeme može biti promjenjivo. Ne kažu bez razloga: „Ako ti se ne sviđa vrijeme, pričekaj deset minuta. Promijenit će se.“
Večer sam završila na stand up-u kanadskog komičara Glena Woola bez imalo političke korektnosti. Koje olakšanje nakon toliko mjeseci provedenih u Engleskoj.
Što, zar samo tri predstave? Je li moguće da festivaluša posustaje? Ne, samo se zaljubila u grad Edinburgh pa je dan provela u šetnji njegovim ulicama. Kazalište ipak nije važnije od života.
