Ako pripadate generaciji koja je krajem devedesetih išla u niže razrede osnovne škole onda ste odabrani sretnici koji su odrasli uz knjige o Harry Potteru prije nego što su se pojavili filmovi. Kad sam ja dobila prvu knjigu o Harry Potteru, imala sam 12 godina baš kao i mali čarobnjak i bila sam uvjerena da moje pismo za Hogwarts samo što nije stiglo. Gledajući prema edinburškom dvorcu, čini se da mi je Hogwarts napokon blizu. Naime, cijela priča o nastanku serijala u sedam dijelova vezana je za grad Edinburgh. Dobro, ideja za knjigu je J.K. Rowling pala na pamet u vlaku, ali trebalo je te silne stranice negdje i napisati. A svi znamo tu romantičnu priču o siromašnoj samohranoj majci koja nije imala novaca za grijanje pa je marljivo pisala u toplom kafiću. Nekoliko godina kasnije, ona je najbogatija žena u Velikoj Britaniji, zarađuje ne samo na knjigama, već i na filmovima, igračkama, plastičnim figuricama, kostimima, video igricama, a po novome i na filmskom setu čije su napuštene kulise pretvorene u zabavni park za cijelu obitelj s cijenom ulaznice od 50 funti!! Čini se da svatko mora uzeti dio kolača iz priče o Harry Potteru, pa tako i kafići u kojima se Rowling grijala.
Nina Horvat i ja, velike obožavateljice i poznavateljice potterologije, odlazimo u potragu za mjestom nastanka najčudesnije knjige našeg djetinjstva. No, čini se da u Edinburghu postoji prava bitka oko toga tko ima prava na titulu „kafića u kojem je nastala knjiga“. Je li to današnji kineski restoran u Nicholson Street gdje stoji spomen ploča ili Elephant House na George IV. Bridge? Nekako mi je teško povjerovati da je Rowling pisala isključivo u jednom kafiću (vjerojatno joj je bilo neugodno što ispija istu kavu cijeli dan i piše u uglu sobe, pa je mijenjala poziciju). No, Elephant House je najbolje prodao priču i sad ima gomilu posjetitelja koji tamo uz kavu kupuju i razglednice sa slikom J.K.Rowling, kišobrane, suvenire o Harry Potteru. Turistička zamka? Možda. Ali moram priznati da nas je oduševio kafić s gotovo tisuću figurica slonova različitih veličina, boja i materijala, toalet ispisan citatima iz knjiga i pogled s prozora kafića na edinburški dvorac. Onda nije teško izmaštati kako se radi upravo o Hogwartsu i kako je baš taj kafić magično mjesto za pisanje. Koristim trenutak i skrivećki izvlačim bilježnicu pa zapišem koju rečenicu za roman u nastajanju Moji roditelji hipiji i ja. Ne može škoditi, a možda uhvatim malo potterovske čarolije.
No, nije Edinburgh inspirirao samo Rowling, tu su stvarali i škotski pjesnik Robert Burns, Sir Arthur Conan Doyle (Sherlock Holmes), Irvine Welsh (Trainspotting), Sir Walter Scott (Ivanhoe) i Robert Louis Stvenson (Otok s blagom, Dr. Jekyll i gospodin Hyde). U gradu postoji mali Writers Museum, a nude se i književne ture na kojima ćete posjetiti omiljene pubove pisaca, te Scott Monument u Princess ulici koji je najveći spomenik jednom piscu u Velikoj Britaniji.
Raspisala sam se o prozi, a zaboravila na dramu. Iduća predstava Solomon i Marion već me prije početka iznenadila vrlo realističnom pozornicom – kuhinja i dnevni boravak sa svim detaljima od fotografija djece do ostataka piletine u loncu. Pa da, gdje je nestala klasična drama? Čini se da više nije tako popularna. Edinburgh su zauzeli suvremeni ples, fizičko kazalište, storytelling, suvremena tehnologija, lutke, fragmenti, multimedija... I onda vas iznenadi klasika - suvremena drama južnoafričke spisateljice Lare Foot u kojoj igra 74- godišnja Dame Janet Suzman koja je rođena u Južnoj Africi, ali se preselila u London gdje je ostvarila impresivnu karijeru igrajući velike klasične uloge od Shakespeareovih heroina do Hedde Gabler. Priča je to o usamljenoj starici Marion koja odbija napustit svoj dom u Južnoj Africi, iako je zemlja prepuna nasilja, a i sama je izgubila sina u uličnom ubojstvu. Na njenim vratima se pojavljuje mladi Solomon, „crni dječak“ čija je baka nekad davno pomagala Marion u kućanstvu. Marion i Solomon su različiti po rasi, dobi, obrazovanju i među njima se razvija neobičan odnos otpora i brige. No, Solomon je zapravo došao s tajnom koja ga progoni – kao dječak je prisustvovao ubojstvu Marionina sina. Drama suprotnosti, nerazumijevanja, susreta „bijelih“ i „crnih“, „starih“ i „mladih“, „nove“ i „stare“ Afrike. Čitava priča završava na kauču, gdje Marion i Solomon gledaju zajedno utakmicu Svjetskog kupa koji se održava u Južnoj Africi i ostaje nam nada u pomirenje. Priča zvuči odlično, zar ne? A ipak se sve nekako raspada. Od teksta koji je često patetičan, do likova koji su nelogično psihološki karakterizirani, čudnih lomova scena i bespotrebnih monologa. Sve je to dokaz koliko je teško napisati dobru klasičnu dramu i prenijeti realizam na pozornicu.
Trebala nam je neka komedija da nas rastrese – Six wives of Henry VIII o propalim glumcima Howardu i Stuartu koji nakon katastrofalne kritike s jednom zvjezdicom odluče napraviti predstavu o Henryu VIII jer eto, Howard neobično nalikuje kralju krvniku, a Stuart može igrati svih šest nesretnih žena. Takvu apsurdnu zezanciju mogu napraviti samo odlični glumci koji plešu, pjevaju sve žanrove od bluesa do rocka, uz urnebesne stihove. Ubacuju reference popularne kulture u 16.stoljeće, svađaju se na pozornici, dovedu nas do ruba smijeha uvredljivim šalama, da bi već idući tren pokazali kako mogu igrati dirljive scene u stihu i natjerati nas da plačemo.
Popodne smo pogledale predstavu Death and Gardening u kojoj tri žene kao tri vještice iz Macbetha provode 32-godišnjeg Davida kroz sve zavrzlame i birokraciju prelaska u zagrobni život. Iznenadili su nas ponešto neočekivanim krajem, ali i objasnili kako je predstava još uvijek „work in progress“ i kako su im bitni svi komentari publike. To je Fringe – mjesto gdje predstave nastaju.
Inače, jučer je otvoren Edinburgh International Festival (od kojeg se Fringe zapravo odmetnuo, a onda ga i prerastao) koji će trajati sve do prvog rujna. Čini se da je ova godina obilježena upotrebom tehnologije, destrukcijama i rekonstrukcijama klasičnih djela. Izdvaja se Leaving Planet Earth nagrađivane skupine Grid Iron u kojoj pripadnici publike postaju prvi kolonizatori svemira, napuštajući planet Zemlju, te Hamlet Wooster Group koja istražuje Hamleta kako ga je oživio Richard Burton. na Broadwayu. Ta predstava iz 1964. godine u režiji Johna Gielguda snimljena je i zatim prikazana u kinima, a Woosterovci su snimku iskopali iz prašine i sad je ponovno prikazuju na kazališnim daskama. Kazališna predstava kao film u kazalištu. K tome su dodali i živu izvedbu glumca Scotta Shepherda koji igra Hamleta točno ponavljajući svaku kretnju, mimiku i artikulaciju Richarda Burtona. Od same ideje o izvedbi, reizvedbi, konfrontaciji snimke žive izvedbe i ponovljene skriptirane žive izvedbe mogao bi se napisati doktorski rad!
I sad moram razočarati svekoliko čitateljstvo i reći vam da predstavu nisam gledala. Jednostavno, karte su bile rasprodane mjesecima unaprijed, a moja snalažljivost je deseti dan festivala pomalo oslabljela, te sam odlučila ne preskakati ogradu.
Lijepo smo kupile kartu za svjetsku premijeru Kafkine Preobrazbe na tajvanski način! Redatelj i izvođač Wu Ksing-kuo oduševio je publiku 2011. godine svojom izvedbom Kralja Learea. U programu obećava impresivne video projekcije, kritiku pekinške opere, poetično putovanje i egzotiku.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=ygnOHK_eytQ&w=430]
Hm... bilo nam je zanimljivo prvih 15 minuta. A predstava traje 2 i pol sata! No, očito nije bio problem samo u meni i Nini, jer je publika polako počela napuštati dvoranu. Bilo mi je neugodno. Prvih sat vremena sam se koncentrirala na veliku bubu koja u pratnji tajvanske glazbe pleše po pozornici, pjeva i izgovara stihove koje su nam prevodili na ekranu. Od Kafke nije ostalo ni K, a Gregor Samsa je ostao u programskoj knjižici. Idućih sat vremena sam razmišljala jesmo li mi na zapadu izgubili strpljenje, sposobnost meditiranja ili nam jednostavno prodaju lošu predstavu pod egzotiku? Te kako razumjeti nešto o čemu ne znam ništa, na primjer to da Wu ksing-kuo kritizira pekinšku operu (što sam pročitala u programu) kad ni o samoj pekinškoj operi ne znam dovoljno. A onda sam pomislila – pa zar se sve mora razumjeti, zar panično moram čitati programsku knjižicu? I ne bi li kazališna predstava mogla funkcionirati sama za sebe? Na kraju je čitavih 2,5 sata prošlo u malo paničarenja, malo opuštanja, malo teoretiziranja o kazalištu, malo čitanja programske knjižice... čini se da se predstava više odvijala u mojoj glavi, nego na pozornici.
Pred kraj je već trećina publike izašla iz dvorane, ali ostatak je izvođača nagradio ogromnim pljeskom. Razmišljala sam o tome da povučem nekoga od oduševljenih ljudi za rukav i priupitam par pitanja, ali onda sam odustala. Ipak su ovo zapisi jedne festivaluše, pa je onda fer iskreno reći sve kako je bilo.
