Dvanaesti je dan, točno smo na pola festivala! No, za mene i Ninu je ovo predzadnji dan, sutra popodne odlazimo iz Edinburgha. I baš danas kad smo planirale pogledati najviše predstava, za izvođače je ovaj ponedjeljak dan odmora. Svi su pozaspali, grad je utihnuo. No, doista cijelom festivalu treba dan počinka, teško je izvoditi predstavu iz dana u dan, a sigurno nije lako niti gledati 3-4 predstave dnevno.
I dalje gradimo svoje kule u zraku o vlastitoj predstavi na Fringeu. Veliki je to posao, kažu da na festivalu zarade svi – od vlasnika dvorana do prodavača burgera, hostela i pivnica. U Edinburgh se tijekom festivalskog mjeseca kolovoza slije mnogo novca (oko 150 milijuna funti godišnje), ali čini se da samo umjetnici napuštaju grad praznih džepova. Sigurno vas zanima - Koliko košta dolazak na Fringe (i to bez produciranja same predstave)? U prosjeku, oko 14.000 funti. Prava sitnica! Ulazak u program Fringe festivala košta tek 246 funti, simbolična cijena, koja samo prividno pokazuje kako na festivalu može nastupiti tko god ima želju.
Od više od tristo dvorana za izvedbu po cijelom gradu izdvaja se „velika četvorka“ – Assembly, Pleasance, Underbelly i Gilded Baloon jer su najrazvikanije, imaju najbolji marketing i uvjete. Prije nekoliko godina udružili su se sa zajedničkim promotivnim katalogom, box officeom i odvojili Edinburgh Comedy Festival. Naravno, optuženi su za komercijalizaciju festivala, kapitalizam najgore vrste i igranje na sigurno. No, postoje i mjesta kao što je Summerhall koje podržavaju nove, eksperimentalne predstave i gdje sam gledala odličnu predstavu Our Fathers. Tu su i razni pubovi, restorani, pa čak i privatni stanovi koji se tijekom kolovoza pretvaraju u kazališta.
Za manje dvorane od 100 mjesta trebat će vam 4.000 funti samo za najam, tome dodajte troškove smještaja, hrane, putne troškove, te marketing i iznos će se popeti na desetak tisuća funti! Pa se tako dogodi da čak i ako imate dobro popunjenu dvoranu, još uvijek ste u minusu, o čemu svjedoči komičar Luke Toulson koji je pobrojao sve troškove i ponudio sedam savjeta za unapređivanje festivala, o čemu možete čitati ovdje.
A troškovi su svake godine sve veći i veći.
Postoje i maštoviti načini financiranja od kojih je najzanimljiviji crowdfunding – platforme na kojima možete predstaviti svoj projekt javnosti i pridobiti njihovu novčanu podršku (koja može biti od samo 5 funti do nekoliko tisuća). Zrno po zrno – pogača, funta po funta – predstava na Fringeu. Izdvajaju se crowdfunding platforme kao što su Sponsume, Kickstarter ili Wefund koji je ove godine na Fringeu podržao 50 manjih projekata s iznosom do 2000 funte. Nije to samo prikupljanje novaca, već i prilika da internetsku zajednicu uključite u razvoj svog projekta i steknete zainteresiranu publiku – od izvještavanja o razvoju projekta do nagrada za sponzore (zahvala na facebooku, piće s glumcima, potpisani plakati ili besplatne ulaznice) – važno je da ste kreativni! Ako niste zainteresirani za financiranje projekta Marine Abramović, već želite podržati neke od novih umjetnika koje tek treba otkriti, to možete učiniti ovdje.
Kako 90% predstava danas ne igra, lijepo smo uzeli dan odmora i izležavali se u festivalskim ležaljkama na suncu. Dogovorila sam susret s prijateljem Igorom koji radi na kruzeru, putuje od Indije do Baltičkih zemalja, a ovaj mjesec je jednom tjedno u Edinburghu. Žali nam se na „kruzer turiste“ koje ne zanima ništa izvan utabanih staza i kao ovce kupuju sve što im se lijepo upakira. Igor nas je odveo u prezakon pub na George IV mostu pod imenom Frankenstein koji je pretvoren u pravi laboratorij s najčudnijim napravama, žaruljicama i strašnim stvorenjima. Mi smo pak njega odvele na predstavu koja je po rasporedu igranja išla obrnutom logikom – naime, igrala je samo jedan dan, u ponedjeljak kad većina predstava ne igra.
Monodrama je to u kojoj Guy Masterson igra Shylocka, Židova iz Shakespeareove drame Mletački trgovac. Ujedno prolazimo kroz čitavu povijest percepcije tog lika od 16.stoljeća do danas – od zlikovca do žrtve. Predstava pokazuje svo glumačko umijeće Mastersona i idealno je predavanje iz povijesti drame i kazališta, te židovske kulture, ali ako vas tematika ne zanima, predstava može biti zamorna.
Iduća predstava Leo nas je posve izokrenula naglavačke. Ali doslovce! Gravitacija nam se poremetila jer je pozornica podijeljena na dva dijela – na jednom dijelu izvođač leži na crvenom podu dok ga kamera snima iz lijevog donjeg kuta, a na drugom dijelu pozornice snimka se izokreće te se čini kao da stoji naslonjen na zid. Prilično je teško za objasniti kako čitava ideja funkcionira i kako se nadograđuje kroz korištenje kravate, šešira, boce s vodom, krede kojom Leo crta po zidu sve dok njegovi crteži ne ožive. Čovjek zatvoren u prostoriju u kojoj pravilo gravitacije prividno više ne vrijedi u tome pronalazi komiku i razgrađuje ideju sve do apsurda, ostavljajući publiku bez daha, impresioniranu svakim njegovim preciznim pokretom. Kažu da slika vrijedi kao stotinu riječi, video onda vrijedi tisuću, pa je možda najbolje da pogledate kako Leo izgleda.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=OGpqNUQuKR4&w=430]
Iako sam već gledala fenomenalnu skupinu glazbenika i pjevača iz Chicaga koji improviziraju mjuzikle, znala sam da ih moram pokazati Nini Horvat. Osim toga, sami izvođači kažu „Ako vam se nastup svidio, dođite opet jer svake večeri stvaramo novi mjuzikl. Ako vam se nastup nije svidio, dođite opet jer svake večeri stvaramo novi mjuzikl.“Ako netko zna sve o mjuziklima (od onih šljokičastih do malih remek djela) i bez imalo srama priča o svojim omiljenim songovima dok je ostali pametni kazalištarci gledaju s čuđenjem, onda je to Nina! Jednog dana kad kazalište Komedija počne raditi originalne, inovativne mjuzikle, očekujte njezino ime. Imale smo samo jedan mali problem – karte su rasprodane, publika ih obožava! Opet malo snalažljivosti... srele smo glumca iz Amerike kojeg sam preko Marijane i Katarine upoznala prije tjedan dana, a on je pak znao voditelja dvorane i tako smo ipak ušle na Baby wants candy. Prošli put sam gledala Burlesque nuns, a danas je publika smislila naslov When Jesus came out. Baš neobično kako ih privlači katolička tematika. Umirale smo od smijeha, Nina je predstavu gledala otvorenih usta, a ja sam bila sretna što nam ovako dobro završava Fringe.
Ostao je još samo sutrašnji dan, tj. pola dana. Sjetila sam se savjeta prijatelja prije dolaska na festival – nemoj žaliti za svim onim predstavama koje nisi uspjela pogledati.
Ipak, prolazeći kroz silne papire (od novina do letaka i kritika) koje sam prikupila tijekom festivala, nisam mogla a da ne sastavim listu predstava koje su se na neki način izdvojile, a koje nažalost ne ću uspjeti vidjeti.
1. The Magical Playroom - predstava za djecu Cerrie Burnell koja je svojedobno izazvala buru kao prezenterica na BBC-u jer su se roditelji žalili da zbog svoje invalidnosti (ima jednu ruku) straši djecu. Burnell je ostala na televiziji, napisala knjigu i sada glumi u predstavi o djevojčici koja želi postati balerina i ne dopušta odraslima da je uvjere kako za satove plesanja mora koristiti umjetnu protezu.
2. Shit faced Shakespeare – od oduševljenja do gnušanja, od pet do samo jedne zvjezdice, ova predstava se bazira na vrlo čudnoj ideji – ansambl igra Shakespearea, ali svake večeri je netko drugi mrtav pijan.
4. Shakespeare for Breakfast – još jedan Shakespeare, ovaj put jutarnji, tako da se odmah nakon Shit faced Shakespearea probudite s mamurlukom i odete na doručak koji se poslužuje uz predstavu koja igra već 22 godine! Svojevrsna tradicija festivala, barem znam da ću je moći pogledati i dogodine.
3. Gardening: for the Unfulfilled and Alienated – u najmanjoj dvorani na festivalu, vrtnoj kućici, pred samo dva člana publike (koliko ih stane u kućicu) slušate priču neispunjenog muškarca Oweina koji pronalazi knjigu o vrtlarenju i postepeno postaje posve opsjednut svojim novim hobijem.
4. Drum struck – zamislite da uđete u kazališnu dvoranu, a na svakom sjedalu publiku očekuje bubanj! Interaktivno bubnjanje uz plesače, pjevače i svirače na sceni, zar se može poželjeti više za dobar provod u kazalištu?
