Festival je službeno počeo! Kao da se u grad slilo još tisuću ljudi, svi zuje uokolo i skupljaju letke za predstave. Razmišljam koliko je šuma moralo biti posječeno za sav taj papir. Na sreću, Edinburgh misli zeleno, pa je zadnji dan festivala organiziran dan recikliranja – sudionici se pozivaju da donesu sve preostale plakate, letke, brošure na reciklažu, pa čak i ako imaju stare kostime ili rekvizite, organizirano je đoranje, tj. razmjena.
Kažu da prava fringe predstava stane u jedan kofer, a glumac mora biti i producent i PR i tehničar. Promatram Emmu i Taresha kako žive kao putujući glumci, posve je to drugačije nego u Hrvatskoj. Njihova predstava Maharajah & Kohinoor na turneji je od 2008.godine, a sada su prvi put na Fringeu.
Predstava je bazirana na odličnom storytellingu, kostimi su pomno osmišljeni da se sve promjene događaju na sceni, a glazbu pokreću sami na malom laptopu koji se također nalazi na samoj sceni umaskiran u dio scenografije. Ja imam pristup „backstageu“ i kao prava festivaluša njuškam uokolo. Koji „glamurozan“ život glumaca – mini montažne vrtne kućice koje su pretvorene u garderobu – i to za 6 ekipa! Potrebno je tu mnogo dobre suradnje i poštovanja drugih. Pravilo fringea – po završetku predstave imaš 15 minuta da se spakiraš jer već dolazi nova ekipa. Nema se vremena ni za dugačak pljesak i ponovni izlazak na scenu.
A upravo takav pljesak dogodio se na izvedbi predstave Missing kazališta Gecko koji je 2001. osnovao Amit Lahav. Bez pretjerivanja mogu reći da Edinburgh ima hit! Skoro rasprodana dvorana, iako se radilo tek o preview predstavi, publika na nogama i ovacije nakon završetka.
Missing je predstava koja koristi ples i fizički teatar, vizualnost kao sredstvo pripovijedanja. Plesači se nalaze na velikim pokretnim trakama gdje pokret dobiva dodatnu dinamiku dok prikazuju scene iz svakodnevnog života – od posla do zaljubljivanja i udaje. Priča je to o Lilly koja želi spasiti svoju dušu, no osoba koja joj nudi spas priča talijanski, njezin suprug njemački, a majka španjolski. Lilly se u potrazi za vlastitim identitetom vraća u djetinjstvo i prisjeća se braka svojih roditelja – Španjolke i Engleza. Njihova komunikacija je nemoguća i sve više se lomi i kroz jezik i kroz sami pokret plesača, te slijedi rastava. Prizore iz djetinjstva promatramo kroz okvire presvučene najlonom koji uz svjetlo ostvaruju sepija efekt, te se čini kao da gledamo stari film koji na dijelovima puca, a Lilly ga po želji premotava. Kako su flashbackovi rastrgani na sličice, tako se i scene na pozornici prekidaju, pokret se ubrzava i lomi. Redatelj predstave Amit Lahav stvarao je iz vlastitog iskustva preseljenja roditelja iz Izraela u London i vlastite potrage za identitetom. Osobnu priču pretvara u dojmljivu poetičnu sliku u kojoj uranja u sjećanja i najdublje dijelove ljudske psihe. Missing je svakako predstava koju zbog njene inovativnosti mogu zamisliti na Festivalu svjetskog kazališta.
Pod potpunim dojmom Missinga izašla sam iz dvorane na sunce. Problem ovako velikog festivala jest što nema vremena za razmišljanje. Što se mene tiče, ja bih najradije sjela na travu i ostatak dana razmišljala o predstavi koju sam upravo gledala. No, pritisak da sam samo jednom tu i da ne treba „gubiti vrijeme“ tjera me na novu predstavu.
Biram na sigurno i kupujem kartu za prošlogodišnji hit Edinburgh festivala – The Trench. Les Enfants Terribles Theatre Company. Nakon rasprodane dvorane i kritika s pet zvjezdica na Fringeu 2012. godine krenuli su na turneju koju završavaju ponovno u Edinburgu. Prilika je da ih pogledam još dok su jeftine karte za prewiev. Baš sam se to dobro sjetila!
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=swS09eVBdD4&w=430]
Da, ja i još stotinu drugih ljudi. Red pred dvoranom bio je ogroman, ali i dobro organiziran, nema guranja ili nervoze. Kažu da je čekanje u redovima ili „queing“ umjetnost sama za sebe. Čini se da neki već mjesecima prije festivala pripremaju šale i doskočice koje će onda prosipati pred supatnicima u redu. A na redove nailazite stalno i posvuda – redovi za predstave, redovi za pivo, redovi za wc, redovi za burgere... još jedna vještina koju svaka festivaluša mora svladati!
The Trench je teško svrstati u kategoriju – je li to storytelling, mjuzikl, lutkarska predstava ili fizički teatar? Koristi sve navedeno na impresivan način. Priča je inspirirana stvarnim događajem tijekom prvog svjetskog rata kada je jedan rudar nakon eksplozije ostao zakopan u ruševinama. No, to je samo polazište za svijet mašte koji će se dogoditi – rudar u mraku susreće čudovište koje mu zadaje zadatake koje mora izvršiti kako bi se domogao svjetla dana. Priča je ispričana ponegdje kroz stihove, ponegdje kroz dijalog, te isprekidana songovima i živom glazbom Alexandera Wolfea – izmjenjuju se gitara, violončelo i klarinet. Ekipa je izdala i cd koji je baš kao i predstava - postao hit.
Nakon dvije odlične predstave, odlučila sam pogledati nešto drugačije. Prijatelji me pozivaju na stand up Davida Baddiela. Baš kao što je Fringe nadvladao Edinburgh International Festival od kojeg je sve krenulo, čini se da Comedy Fest sada polako guši program Fringea. Naime, jednu trećinu kataloga čini stand up komedija! Čini se da ljudima treba smijeha. Nije to baš moj đir, ali nakon malo uvjeravanja da je Baddiel odličan, pridružujem se njegovoj izvedbi Fame: not the musical.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=OZlj6QyE5zY&w=430]
Odmah po njegovom izlasku na pozornicu prolomio se pljesak. Ja sam valjda jedina osoba u gledalištu koja nema pojma o kome se radi. Rekla sam vam da će ovo biti zapisi jedne neznalice. A čovjek priča o slavi! David Baddiel je komičar, no prije 15 godina je odustao od stand upa i njegov prvi dolazak na Fringe željno se iščekivao. U maniri nekog managera, ležerno odjeven u traperice, s naočalama i razbarušenom kosom, Baddiel premotava slajdove u power pointu i drži predavanje o slavi. No, izvedba nije nimalo narcistična, on duhovito priznaje da više nije slavan kao prije i analizira vlastiti ego. Kombinira šale o vlastitom židovskom podrijetlu, susretu s Madonnom i vjenčanju Katy Parry, s bolno ozbiljnim analizama o zamrznutom identitetu preko kojega vas doživljavaju ljudi ako ste slavni i nedostatku empatije prema slavnima koje se doživljava gotovo kao fikcionalne likove.
Kako dan odmiče prema večeri, sve je više ljudi na festivalu, minglaju ulicama, sjede na travi, piju pivo i promatraju ulične performere. Festival je posvuda, potpuna demokracija – svi mogu pokazati što znaju, čak i nije potrebno kupiti kartu jer vas dobre predstave mogu iznenaditi iza ugla.
Sasvim slučajno (zbog akreditacije koja mi visi oko vrata :-)) završavam na cabaretu In Flagrante – predstava je najavljena golišavim plakatima što je očito urodilo plodom jer je dvorana dupkom puna. Šest plesačica izlazi na scenu golih grudi, u crnim tangama i lateks čizmama. Nižu se plesne točke u kojima one mijenjaju seksi odjeću. No, to je sve samo ne jeftina predstava golotinje – izvođačice su vrsne plesačice i na vrlo kritički način analiziraju poimanje ženske seksualnosti i stereotipe – od scene u kojoj paradiraju kao konjići, do poslušnih sekretarica i kuharica koje u seksi opravicama čekaju svoje muževe da se vrate s posla. Seksualno nabijeni ples završavaju kopanjem nosa, mirisanjem pazuha i čupkanjem dlačica posve razbijajući način na koji ih se promatra kao seksualne objekte. Čovjek do mene komentira „Nisam znao da feminizam čovjeka može tako napaliti“. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi Alan Bissett iz jučerašnje predstave o zabrani pornografije imao reći na to.
Ponoć je. No, festival je u ponom jeku. Imam vremena za još jednu predstavu Best of Burlesque – jurim prema dvorani, još uvijek se ne snalazim po ulicama, a od karti sam odavno odustala. Utrčala sam minutu nakon početka, ali – karte su rasprodane! Nema više mjesta.
Jedno je očito – na festivalu uspjevaju komedije i predstave s golišavim plakatima.
