U hostelu je jako puno Španjolaca, ali oni nisu gosti na festivalu i ne obilaze Edinburgh, već tu žive, rade u hostelu u zamjenu za smještaj. Razgovaram s jedim od njih, dečko se zove Alex (to je zapravo engleska inačica za Alessandra) koji mi objašnjava kako se mnogo mladih iz Španjolske preselilo u Edinburgh u potrazi za poslom. Alex je završio medicinu, radio je kao znanstveni novak na fakultetu, no onda je vlada prekinula financiranje svih istraživanja i on je ostao bez posla. Kao i njegovi roditelji, kao i mlađi brat. Ali kaže da to nije ništa neuobičajeno, pola mladih Španjolaca nikada nije ni dobilo priliku. Mnogi su se odselili, tako da je i on kontaktirao neke prijatelje i došao u Edinburgh pokušavajući bolje naučiti engleski i pronaći posao. A gdje sad radi mladi doktor? U restoranu Kentucky Fried Chicken!
Zašto vam sve ovo pišem? Zato što sam baš taj dan gledala predstavu Interrupted Teatra En Vilo koja se nadovezala na Alexovu priču. Teatro En Vilo čine četiri mlade glumice od kojih su dvije iz Španjolske, a dvije iz Engleske. Njihova se pak predstava bavi mladom Španjolkom Annabel koja radi u Londonu i trpi nevjerojatan pritisak na poslu. Glumice stvaraju prave male kreacije od likova oko Annabel koja sve više i više ludi, priviđaju joj se stvari, ne funkcionira na poslu, ali ne može ni otići na odmor jer „Zar se zaista želi vratiti u onu groznu Španjolsku?“, trpi maltretiranja zbog toga što bi „Trebala biti sretna što uopće ima posao“. Kroz grotesknu komediju, kroz smijeh i apsurd situacija u koje Annabel upada, zapravo nam se steže grlo od očaja i bezizlazne situacije. Jedna od najupečatljivijih scena za mene je trenutak kad Annabel koja neprestano pokušava dokazati da je spremna za napredno englesko društvo, potpuno puca i navlači na sebe haljinu flamenco plesačica te se prepušta strastvenoj španjolskoj glazbi.
Ono što je najljepše na Fringeu jest što možete biti sigurni da je u publici barem pola kazališnih umjetnika, a isto tako možete biti sigurni da ćete glumce koje gledate na pozornici vidjeti kako na ulici dijele letke ili ispijaju pivo u parku, te dobiti priliku da s njima porazgovarate. Fringe je idealno mjesto za dijeljenje iskustava, dogovaranje suradnji, pohvale i kritike. U razgovoru nakon predstave, oduševile su me glumice iz Interrupted, posebno nakon što su mi ispričale kako je predstava nastala u španjolskim brdima. Zajedno su studirale fizičko kazalište i nakon što nisu mogle naći posao, odlučile su same napraviti predstavu – priča je nastala kroz improvizacije, same su režirale, izradile kostime, osmislile marketing... cure podsjećaju na hrvatski kolektiv Kravice i njihovu odličnu predstavu Glumice i to.
Za vrijeme dok sam ja na španjolskoj predstavi, šaljem Ninu na predstavu Missing kolektiva Gecko i Imagine Toi autora Juliena Cottereaua koje mi još uvijek drže prva dva mjesta na ljestvici odličnosti. Nina se vraća s onim smješkom koji imate kad pogledate tako dobru predstavu da dobijete krila.
A krila su nam doista trebala jer smo trčale u novi dio grada, preko Princess ulice i parkova, sve do udaljenog kazališta u kojem (zapravo, pored kojeg) se održavala predstava Cape Wrath. Naime, cijela predstava se izvodi u minibusu. Nas dvije i još 10 putnika gledatelja potrpali smo se u bus i očekivali putovanje, i dobile smo ga – ali metaforičko putovanje, a ne promjenu mjesta bivanja. Dočekao nas je Alex, muškarac srednjih godina iz Birminghama koji nam je u minibusu ispričao priču o svom djedu Škotu koji se preselio u Englesku zbog posla, ali čitav je život s nostalgijom tugovao za škotskim brdima. Kad je otišao u mirovinu, odlučio je otputovati u Škotsku, sve do najsjevernije zapadne točke – Cape Wrath. S putovanja je slao razglednice i zapisivao svoje misli. Dvadeset godina nakon njegovog putovanja, unuk Alex kreće stopama svog djeda i pokušava rekonstruirati rutu i mjesta koja je djed obišao. U predstavi se dva putovanja isprepliću u toploj, jednostavnoj priči koja uključuje rješavanje križaljki, jedenje tamne birminghamske čokolade, ispijanje škotskog viskija i proučavanje geografskih karti. Jednostavna, nepretenciozna priča koja nas je sve oplemenila.
Izlazimo iz minibusa pune inspiracije i poleta. Hodamo ulicama Edinburgha, raspravljamo o kazalištu, što nas veseli, kakvo kazalište volimo i o tome kakve predstave nas dvije želimo raditi u budućnosti. Ja brbljam o svojoj putujućoj kamp kućici s kojom ću obići svijet i na čijim će kotačima putovati moja predstava, a Nina sanja interaktivne predstave za djecu i crteže koji će krasiti dječje kazalište. Idealiziramo i maštamo, slažemo lude ideje, ali briga nas za realnost jer se nalazimo u Edinburghu i imamo dojam da je sve moguće!
Ponovno posjećujem Traverse kazalište u kojem sam gledala sjajnu Greigovu predstavu The Events. Sad je na redu The Secret Agent koji ima vrlo sličnu temu o terorističkom napadu, ali smještenu u London 1896. Predstava je inspirirana romanom Josepha Conrada o špijunu Verlocu koji dobiva naredbu da postavi bombu pod Greenwich, no napad pođe po zlu i u njemu pogiba retardirani mlađi brat njegove žene. Iako teške teme, predstava je osmišljena kao cabaret, grotesknih likova i začudne poetike. No sve se nekako događa bez reda, ujednačenosti i zaokruženosti. U jednom trenutku likovi traže šest volontera iz publike, naravno da mi je ruka poletila u zrak i tako sam se našla kako sjedim na pozornici Traversa gdje mirno jedem keks koji su nam dali te odgovaram na pitanja je li me strah. Cijela ta sekvenca kao da je bila na silu umetnuta kako bi došlo do neke interakcije s publikom, ali i drugi elementi predstave su stršali – lutke, songovi, pojedine scene... svašta se tu moglo izrezati i dobiti puno kraću, ali i puno kompaktniju i zanimljiviju predstavu. S druge strane, oduševila nas je gluma i uživali smo u sceni žalovanja sestre za mrtvim bratom u kojem ona uvijek iznova pokriva lice rukama, bez obzira što je pokušavaju otrgnuti iz tuge.
Svaka večer u Edinburghu završava vatrometom, iako mi nije jasno zašto ispaljuju vatromet kad je nebo naoblačeno i ništa se ne vidi. Točno u 22.30 sati čuje su tutnjava, možete namjestiti satove po vatrometu, baš kao i po zagrebačkoj kuli Lotršćak gdje top ispaljuje u podne. Prvi dan sam pomislila da vatromet obilježava otvaranje Fringea, ali začudilo me kad se vatromet nastavio iz večeri u večer. Zatim sam primijetila kolone autobusa, ali doslovce stotine autobusa parkiranih u podnožju dvorca. Naime, kraj dvorca su izgrađene velike montažne tribine za publiku koja dolazi na Royal Military Tattoo na kojoj nastupaju bendovi vojske Velike Britanije, Commonweltha, ali i međunarodne skupine. Tattoo označava posljednji duty call radnog dana u vojsci, ali u samoj riječi tattoo krije se i značenje o naredbi da se za taj dan zatvore pipci na pivskim bačvama kako bi vojnici otišli na spavanje. Manifestacija se počela održavati 1949. u Princess vrtovima, ali već iduće godine je premještena u dvorac gdje je ostala do današnjih dana. Privlači 200 000 gledatelja godišnje, tj. tijekom kolovoza kad se Royal Military Tattoo održava u sklopu Edinburgh Festivala. Karte su rasprodane mjesecima unaprijed, a cijene se kreću od 25-60 funti.
Kako Škoti 18.9.2014. godine izlazi na referendum o samostalnosti, iduće godine bi se čitava manifestacija po posljednji put mogla održati dok se s dvorca viori zastava Velike Britanije.
