Jest li i vi kao klinci gledali tv serije Xena - princeza ratnica ili Hercules? Sjećate se malog plavog, uvijek u pratnji mišićavog junaka Herculesa? E pa kad vam netko kaže da je taj glumac, Michael Hurst, na Fringeu i da k tome odlično igra Shakespeareove likove, onda to morate provjeriti. No Holds Bard je histerična komedija od prvog trenutka kad iz čistog mraka na pozornicu izroni glumac odjeven u Hamleta, s crnom perikom, u ruci držeći pištolj uperen u sljepoočnicu. Napetost je na visini - grozničav pogled nezadovoljnog glumca koji je zaboravio tekst na pozornici igrajući jednog od najvećih Shakespeareovih likova. Ubiti se ili ne ubiti? Obraniti svoju glumačku čast samoubojstvom ili dokazati da još uvijek može izgovoriti stih? Ostati glumac ili se posve prepustiti liku? U potpuno shizofreničnih sat vremena, koliko traje predstava, Hursta opsjedaju Shakespeareovi likovi – „cmizdravi“ Hamlet kojeg ismijavaju zbog najlonki na nogama, ljubomorni Othello, Macbeth sa škotskim naglaskom i ponašanjem grdosije, te ostarjeli Kralj Lear. Likovi se izmjenjuju nevjerojatnom preciznošću, u odličnom tekstu s brojnim referencama na Shakespeareove drame i njihovu percepciju kroz stoljeća, sve dok se ne potuku na pozornici (odlična sekvenca fizičkog kazališta). Mrze i ismijavaju jedan drugoga, ali svjesni su da ne smiju dopustiti da se glumac ubije jer zaključak je vrlo jednostavan - niti jedan od likova ne može opstati bez tijela glumca.
Popodne sam provela u montažnom kazalištu Palazzo Spiegeltent izgrađenom u George square parku. Nevjerojatno je kako montažno kazalište može izgledati tako fenomenalno – stakleni ukrasi, drvena vrata, lampe, udobne stolice i pozornica koja po potrebi mijenja veličinu. Pa onda opet krene moja mašta...eh...da mogu prenijeti tu montažnu dvoranu u Hrvatsku i onda tamo igrati predstave... ma čekaj... pa ta priča već postoji, tj. ne postoji! Limeno kazalište Baraka na koje je potrošeno više milijuna kuna nikada nije zaživjelo i još uvijek stoji negdje kao staro željezo. Šteta! Dvije predstave koje sam gledala u Palazzo Spiegeltent oduševile su me korištenjem istih tehnika suvremenog cirkusa, ali posve različitim poetikama.
Prvo, akrobatski kvartet iz Australije, Casus, sa svojom predstavom Knee Deep koja je najavljena kao „ispitivanje granica snage i nježnosti“. Predstava koja hoda po jajima, ali doslovno. Jaje kao motiv provlači se kroz čitavu predstavu – od početne scene u kojoj akrobatkinja hoda po jajima, do prikaza različitih akrobacija u kojima se jaje prebacuje iz ruke u ruku, sve do stvaranja ljudske piramide i bacanja jajeta s visine u zdjelu. Predstava uspoređuje jaje s tijelima izvođača, pokazuje snagu njegove kore, ali i krhkost, mogućnost da u svakom trenutku pukne. Da, zastaje vam dah kad vidite kako tri muškarca bacaju sitnu plavušu u zrak ili kad se penju po njenim leđima, a ona ih sve uspijeva nositi na ramenima, ali Knee Deep je zapravo priča o nježnosti, o brizi za drugoga, o pažljivosti s kojom ulazimo u interakciju s drugim ljudima. Predstava je divna u svojoj poetičnost, ideji da su ljudi kao jaja – štite se čvrstim oklopom, ali zapravo su ranjivi iznutra.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=nnDZzoq808o&w=430]
Slijedila je predstava (vodvilj, burleska, cabaret, kako vam drago) Briefs. Vrlo slične akrobatske točke (trapez, svila...), ali posve, posve drugačija ideja. Veliki ventilatori, perike, umjetne grudi, perje, šljokice, krzno, štikle i mnogo promjena kostima. A sve to izvodi šest muškaraca nabildanih tijela! Pokazali su svoju vještinu na trapezu, mađioničarskim trikovima, u klauniranju i interakciji s publikom. Briefs je ovo drugi dolazak na Fringe i već imaju svoju vjernu publiku, a kako sami kažu „poželjeli su zaraditi još novaca“. Šale se na vlastiti račun muškaraca svedenih na tijelo za diranje, na račun publike u kojoj „sjede samo ćelavi gejevi“, na račun Edinburgha po kojem je „nemoguće hodati, a da ne iskreneš nogu u štiklama na tim popločanim ulicama“.
Oduševile su nas scene modne piste i treniranja pasa koji skaču kroz obruč, kao i striptiz štrebera koji žonglira sa jo-jo igračkom (ta igračka iz djetinjstva odjednom ima posve drugačiju upotrebu). Za publiku je organizirana tombola, a sretnik je pozvan na pozornicu na piće posluženo na torzu jednog od izvođača. Večer je završena top burleskom iz Las Vegas – muškarac u ogromnoj čaši za šampanjac izvodi čuda s perjem i trapezom. Leteći na trepezu svako malo zaroni u čašu i zašprica prva dva reda publike. U svakom slučaju, dobili su interakciju. Pravo oduševljenje je zavladalo nakon same izvedbe kad su izvođači u svojim šljokičastim kostimima dijelili autograme i fotografirali se s obožavateljima/icama.
Odmah kraj Palazzo Spiegeltenta nalazi se jedna vrlo zanimljiva „dvorana“ – Peep. Nakon nekoliko dana oklijevanja, odlučila sam zaviriti. Prostorija funkcionira kao kriminalistička soba za ispitivanje – s ogledalima koja zapravo omogućuju voajersko gledanje izvana bez da vas osoba unutar sobe primijeti. Kroz crne zastore ulazite u vlastiti odjeljak s prozorom, jednom stolicom i slušalicama. Kroz čitav dan tu se izmjenjuju neobični performansi i plesne točke. Ja sam gledala golu ženu kako mrvi grožđe i vinom pere pod, pjevušeći na španjolskom. Taman kad sam pomislila – gdje je performans na Fringeu? Skriven je, morate zaviriti da biste ga pronašli. No, čini se da je fringeovsku publiku teško natjerati na tako nešto. U vrtu sam upoznala argentinskog performera koji obilazi ljude s letcima i priča im o svom plesnom performansu i doživljaju tijela, golotinje i seksualnosti. Malo ga blijedo gledaju, a onda nastavljaju jesti burger. Nije lako biti drugačiji na Fringeu, ma kako demokratičan festival bio.
