Jutro u hostelu počinjem kavom i listanjem novina – koje predstave su dobile pet zvjezdica, a koje nisu niti spomenute? Naime, pravilo je da novine objavljuju kritike samo onih predstava koje zaslužuju najmanje tri zvjezdice. Za ostale – šteta trošiti papir. No, osim pisanih kritika, puno je važnije što se prenosi od usta do usta. Zato doručak koristim i za pričanje s ljudima u hostelu. Svatko ima nešto za preporučiti i svi žele čuti što ste vi gledali. Ljudi su došli od svuda – London, New York, Australija, Španjolska... neki su gledatelji, neki izvođači. Današnji dan kao da posvećujem svim predstavama na koje sam sa svih strana pozvana od prijatelja izvođača. Vidjet ćemo kako će biti.
Počinjem hrvatskom predstavom Tko želi ubiti Juliju Timošenko? redatelja Jakova Sedlara, s Ines Wurth, koja nevjerojatno fizički nalikuje Timošenko, u naslovnoj ulozi, te Katarinom Arbanas/ Marijanom Matoković u ulozi prostitutke Line. Predstava je uokvirena filmskim početkom i krajem, dok se radnja same predstave sastoji od imaginarnih zatvorskih razgovora Timošenko i Line koja metaforički predstavlja izgubljenu Ukrajinu. Lina je tu i kako bi Timošenko imala kome ispripovijedati svoj život, objasniti političku situaciju i razloge zašto su je ilegalno zatvorili. Pred dvoranom se okupilo nekoliko ukrajinskih prosvjednika koji dijele letke koji Timošenko prikazuju kao kradljivicu i ubojicu. I dobro je da su prosjednici tamo. Prvo, jer stvaraju dobar marketing (kako inače prodati političku predstavu na festivalu koji vrvi od komedija), a drugo, jer se na taj način ostvaruje izravna komunikacija s predstavom koja Juliju Timošenko ne predstavlja kao stvarnu osobu našeg vremena, već kao lik Ivane Orleanske.
U jučerašnjem redu za medije upoznala sam se s Indijkom koja producira predstavu Nehru i koja mi je darovala kartu. Još jedna predstava o stvarnoj osobi koja je postala mit. Čini se da je kazalištu teško pristupiti takvom materijalu jer žele ispričati sve u samo sat vremena, kao da se boje poopćavanja koje bi od stvarne osobe napravilo lik drame. Nehru je predstava s vrlo dobrim glumcima, ali potpuno promašene dramaturgije i puna nelogičnih režijskih rješenja. Producentica me poslije predstave uhvatila s pitanjima „Kako ti se svidjelo? Što misliš?“ E to je najgora situacija koju možete zamisliti! Lijepo je dijeliti radost i veselje zbog neke predstave na festivalu, ali potrošiti sat vremena na lošu predstavu, pa onda još pola sata u neugodnom razgovoru oduzima mnogo energije.
Raspoloženje mi je popravila djevojka koja na cesti piše pjesme po narudžbi. Ne zato što mi je napisala pjesmu o sreći, već zato što je ona sretna što piše pjesme.
Zatim sam bila pozvana na predstavu prijatelja iz Birminghama Our Fathers, kolektiva Babakas koji čine plesač iz Belgije, glumica iz Grčke, te glumac iz Engleske. Svatko na svojem jeziku, kroz mnogo topline, pokreta i korištenje multimedije, inovativnih i zanimljivih režijskih rješenja analizira vlastiti odnos s ocem. Oduševila sam se njihovom energijom, kao da iz svake rečenice pršti ljubav prema kazalištu za koje su spremni publici ponuditi svoja najosobnija sjećanja.
Osobna sjećanja tema su i iduće predstave Nirbhaya, svojevrsnog hita Edinburgha još i prije samog početka festivala. Naime, redateljica Yael Faber pomela je prošlogodišnji festival svojom adaptacijom Strindbergove Gospođice Julije. Mies Julie koja je smještena u redateljičinu rodnu Južnu Afriku i progovora o problemu rasne netrpeljivosti. Predstava je već godinu dana pravi hit u Londonu. Nirbhaya također ima tešku i mučnu temu. Bazirana je na stvarnom događaju koji se zbio u prosincu 2012.godine kada je u Delhiju na brutalan način silovana djevojka kojoj su mediji dali ime Nirbhaya ili neustrašiva. Predstava je poetična i hrabra, publika ispočetka jeca, da bi pri kraju počela doslovce ridati. Jer redateljica jednu za drugom niže šest stravičnih priča o nasilju koje svakodnevno doživljavaju Indijke u Delhiju. Problem je predstave što zvog svoje stiliziranosti i ponegdje pretjerane patetičnosti tek pred kraj shvaćamo da su priče doista stvarne i da ih pričaju žene koje su nasilje iskusile. Naime, jedna se priča izdvaja – žena lica prepunog ožiljaka govori svoju priču o tome kako ju je muževa obitelj zapalila jer kao mladenka nije donijela veći miraz. No, ona jedina priču izgovara kao intimnu ispovijed, a ne kao izvođačica pred publikom. Moj je problem u tome što kao publika osjećam odgovornost za nju znajući da će istu priču i iste suze morati iskusiti trideset dana za redom. Publika izlazi u potpunom emotivnom šoku, a ja se pitam imam li neki problem što ne plačem, radi li se o mojoj profesionalnoj deformaciji da predstave više analiziram, nego što se uživljavam, ali me pitanja koja mi zuje u glavi uvjeravaju da sam dobro. Ne želim suze u kazalištu, nego se pitam – Koja je moja odgovornost? Koliko je etično staviti te žene na pozornicu? Koliko je hrabrosti trebalo za njihovu odluku da ispričaju svoju traumu? Što kada se umore i požele odustati? I koja je razlika kad priče izvode žene kojima se nasilje doista dogodilo ili profesionalne glumice?
Odlučila sam se malo odmoriti od kazališta. Otkako sam došla u Edinburgh, samo trčim od dvorane do dvorane i slažem sulude rasporede u kojima nemam vremena ni jesti. Sve je oko mene prepuno atrakcija, ljudi, zvukova, pa vam mozak nakon nekog vremena prestane funkcionirati. Kako je tek ljudima koji žive u Edinburghu i svaki dan moraju proći kroz tu gužvu kako bi došli do radnog mjesta! Mnogi od njih se na tih mjesec dana isele iz stana i iznajme ga nekom zaljubljeniku u kazalište za velike novce, a oni uživaju u luksuznom hostelu s pet zvjezdica na obali Španjolske.
Najbolje mjesto da se maknete od svega jest St. Arthur's Seat, brdo iznad Edinburgha koje očarava svojom ljepotom i bojama. Katarina, Marijana i ja krenule smo u osvajanje visina, ostavljajući gužvu festivala za sobom. Napokon, priroda – najzelenija trava koja postoji, stijene, ljubičasto cvijeće i bejbi plavo nebo. Kad se još na nebu pojavila duga, našoj sreći nije bilo kraja. S vrha se pruža pogled na grad i more u daljini. Ostale smo sjediti u travi sve dok se sunce nije posve spustilo u vodu, te još neko vrijeme gledale kako se polako pale svjetla grada. Odavde sve izgleda tako mirno da je teško zamisliti grad kao košnicu umjetnika. Obuzela nas je neka neopisiva sreća što smo baš tu gdje jesmo, te smo sumanuto počele skakati u zrak, roniti po visokoj travi i smišljati svoju vlastitu predstavu za festival iduće godine u kojoj će se publika kotrljati s vrha brda! Eto što vam je budućnost hrvatskog kazališta!
Večer smo završile s burleskom u ponoć, bio je to svojevrsni povratak u košnicu.
