Jedan osobni pogled na ‘Elementarne čestice’

U tom bizarnom okruženju prijetnje koja nije bila niti izrečena, na Lovrijencu su, na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvedene Elementarne čestice. Predstava vas dotiče na mnogo načina – porukama i u glavu i u srce, zatim veselim, mobilizirajućim songovima, za koje mi je bilo žao da nisu dovoljno pokrenuli premijernu publiku, pa sam i ja, priznajem, „prekinuo“ samog sebe u porivu da plješćem u ritmu melodije). Ona je i fizički interkativna – glumci znaju dodirnuti publiku, penju se kroz gledalište, nekoga i izvedu u sredinu, na scenu. Okružena gledalištem, bez galerije, scena nije tipična za Lovrijenac. Kameni pod posut je pijeskom koji je valjda hommage onom prvom stageu, plaži u Kuparima na kojoj se trebala izvesti. Houellebecq se rodio na Reunionu, na francuskim Karibima, gdje su plaže pješčane, a odrastao u Alžiru, koji je velikim dijelom pustinjski krajolik, pijesak je za njega vjerojatno i prirodniji kontekst nego što mislimo. Za ulaz na Lovrijenac trebalo je dati osobne podatke i pokazati osobnu kartu i proći kroz grupu policajki i policajaca. Lovrijenac se na trenutak vratio svojoj najprvotnijoj funkciji – sigurne tvrđave i u tom je smislu izbor lokacije ne samo racionalan, nego gotovo i duhovit izbor.

Glup izbor lokalne strukture – mislim da se radilo o Dubrovačko-neretvanskoj županiji – da ne podupre izvođenje predstave zbog sigurnosne opasnosti, koji je onda tako „puknuo“ da druga bomba nije ni trebala, ostavio je jedan komad neizvjesnosti otvorenim. Ivica Buljan, redatelj, na tom je mjestu i započeo predstavu – songom koji otprilike pita: „hoćemo li sad svi otići u zrak“? Taj dio, koji je došao iz konteksta, zapravo je isto postao, možda i najneobičniji dio interakcije Elementarnih čestica. Što ako se ipak nešto dogodi? Da nešto doleti, ne znam, odozgo, ili s mora? Mislim – Živadinov će ispaliti u svemir, Marina Abramović režirat će vlastiti sprovod, ali što ako ih mi sad svi preteknemo? Hoće li se i to pisati u povijest kazališta, ili gdje već?

Predstava mi se jako svidjela, u toj svojoj kombinaciji drame, kabarea, koncerta, performansa, raznih formi koje se stalo prelijevaju jedna u drugu, a da to pritom nije impulzivno i bez kompasa, nego je sve fluentno, teče spontano, a opet logično i razvidno. Mnoštvo „switcheva“, a svaki je ispravan izbor, ni u jednom času ne padne vam na pamet „što je sad ovo“, ili „čemu, pobogu“? Buljan je nekako jako siguran u odlukama, među kojima je bilo puno rizičnih, ne samo kad se radi o kombiniranju formi, nego i u tome da uzme izvođače koji nisu „pravi“ glumci, ili su pak glumci bez velikog iskustva, pa im dodijeli teške monologe, ili u tome kako će komprimirati tekst tako da puno dijelova zapravo „pušta“ na prilično ekstenzivan način. Relaksirana razbarušenost kako statement iza koje ne stoji samo kontrola, iako i ona, ali u prvom radu upravo sigurnost, otovrenost, a zaokruženost – to je bio moj dojam o, recimo, nekoj formuli pomirbe raznih ekstrema, maksimuma, ovog djela. Moderne, opaljene, beskompromisne Elementarne čestice, koliko su nekomformirajuće i uznemirujuće ovom festivalu, toliko su mu i pre-potrebne. Šok koji je predstava proizvela utoliko i jest wake up call u idiličnom, iako nestvarnom i irelevantnom snu koji sad već tako dugo ne talasa da se čini da je to tako valjda još od pastoralnih vremena Dubravke.

Nisam primjetio da predstava ulazi u debatu sa samim Houellebecqom – njegovi konflikti i rezignacije, racionalizacije i iracionalnosti, indukcije i generalizacije, ljudska ograničenja i preuzetnosti, težnje i razočaranja, sve ono što se u recepciji iz nekog razloga obično opisuje kao kontroverza i nihilizam, sve je tu. Elementarna čestica, fizikalna „struktura bez strukture“, koja se više ne može razlomiti na manje komade, vjerojatno je i čovjek sam, sa svim svojim emocionalnim „chargeom“, kojeg kod Houellebecqua ima tako puno. To je još jedna kontroverza – Houellebecq visoko vrednuje analizu i pozitivnu znanost, istodobno predstavljajući junake na holistički, sintetički način, integrativan, iako – očito – ne nužno i integriran. Mislim da je ovo za Buljana važna predstava i zato jer zrači drugačijom zrelošću, koja nema potrebu da se dokazuje. Sloboda, koja bi isto mogla biti jedna od tih elementarnih čestica, na neki je način prisutnija u predstavi, nego kod Houellebecqa samog, iako Houellebecqovi junaci kao da se više trse da pokažu svoju slobodu. No, njihova sloboda je „acting out“, dok mi se sloboda koju donosi predstava sama čini autentičnijom, širim sučeljem koje nam daje bolji pogled.

Rješenje koje predlaže dodatno odbacuje mogućnost integracije na postojećoj razini. Riješiti se sekusalnosti, kao važnog životnog drivea, ali istodobno zadržati sam život, u „novoj rasi“, klonovima, čemu već, njegovom važnom motivu, koji je neki uvrnuti kršćanski ideal. Klon, koji je transcendirao seksualnost je – logično – gol. Ludom radovanje, jer klonovi, budemo li ih dočekali, vjerojatno će odražavati intenciju onog tko će klonirati – pa u stvarnosti neće biti iznad seksualnosti, nego će biti još nabrijaniji od Houellebecqovih junaka, još pohotniji i blokiraniji, još pogubljeniji u partikularnostima, koje već i sad Houellebecqovim junacima oduzimaju kompas.

Kad se Houellebecqova aplikacija stavi u pogon, ona ne može povesti do katarze, ali može – i u tome uspijeva – do osviještenja jednog robotičkog transa, da se poslužimo terminima teksta samog, u kojem se društvo perpetuira. Ovo se ne odnosi samo na predstavu, nego i na njezin doživljaj i – u prvom redu – njeno medijsko traćenje. U krajnoj liniji, prije tridesetak godina se glumica Snežana Bogdanović na istom mjestu isto tako skinula u Magellijevoj postavi Euripidovih Feničanki i to je bio manji „skandal“, ako ikakav, od ovog koji moramo danas ispaštati. To što o njemu znamo sve, ni na koji način ne utječe na ponavljanje interpretacijskog obrasca. Predstava izvlači (i) taj automatizam, po kojem uvijek moramo sve iznova, ali on očito ne završava s krajem komada. Štoviše, dok sama predstava završava pomirljivo i blago, kad ona završi, show po mnogo čemu, tek počinje.

Ako je nešto šokantno u toj predstavi, to je ta nezaintersiranost za išta osim najbanalnije. Upravo nevjerojatno. No, to je samo moj šok, ali tu svatko ima svoj . Frajeri koji su u publici sjedili oko mene uskukali su se i potonuli u stolice šokirani kako se njihove djevojke naglas smiju lajnama o izlišnosti muškaraca na svijetu i lascivnim stihovima o „velikim kurčevima“. Za to vrijeme mediji – kings of the missing points – u jednom se retku zgražaju, u drugom primjećuju kako u predstavi ima dosta golotinje pa viču: „V'džajna, v'džajna“. Između tih redova vrište vlastiti „willful ignorance“, oni jednostanvo ne žele znati ništa izvan vjetrometine dihotomija, stereotipova i doslovnosti. Čisto usput, ako postoji ono što se u socijalizmu zvalo „svlačenje u funkciji radnje“, to je svlačenje u ovoj predstavi.

Kad ovih dana gledamo odnos velikog dijela medija prema Elementarnim česticama u Duborovniku, to je predstava je za sebe, koja kirurški precizno podastire zastrašujući „pokvareni telefon“ filtera i promašenih tumačenja. Ta aspekt propasti inteligentne dimenzije ljudskosti, ta poživinčenost, autodestrukcija i deklinacija, taj Ciao Darwin, dodana je vrijednost, nova dimenzija, nadogradnja do koje nije došao niti Houellebecq, koji se  ipak zadržava u granicama vlastitog teksta. U tom smislu Elementarne čestice ne završavaju s bisom, pjesmom „Jebačina“, nego se protežu u beskonačnost.

Zgražajući se nad Elementarnim česticama, mediji ih ko-kreiraju. Ispada da, kao što sad već znamo, na Lovrijenac ništa nije „doletjelo“, ali u suprotnom smjeru, Lovrijenca sletjelo je dosta.