Društvene mreže čudesno su sredstvo informiranja i dijeljenja mišljenja. Tako je Kevin Spacey prije nekoliko dana na svom Facebook profilu podijelio svoje divljenje prema bjeloruskim umjetnicima okupljenima oko Bjeloruskog slobodnog kazališta čija je priča iznesena u filmu U glavnim ulogama: Nestabilni bjeloruski elementi redateljice Madeleine Sacker. I taman kad sam odlučio pokušati pronaći film nekim ilegalnim internetskim putem, shvatio sam da će biti prikazan na 17. izdanju Motovun film festivala, koji je u svom žiriju okupio niz aktivista i umjetnika koji su prisiljeni na život u egzilu.
Uz ravnatelja, osnivača i producenticu Bjeloruskog slobodnog kazališta, članovi Žirija u egzilu su i Jafar Panahi, iranski redatelj osuđen na 6 godina članice ukrajinske aktivističke skupine Femen i mlada američka aktivistica arapskog podrijetla Alaa Basatneh koja na društvenim mrežama prenosi vijesti iz radnih područja u Siriji. O potonjima će na festivalu također biti prikazani dokumentarni filmovi.U glavnim ulogama sastavljen je od snimki prosvjeda protiv Lukašenkovog režima iz 2010. i 2011. godine, intervjua s članovima slobodnog kazališta i snimki njihovih predstava koje su tijekom njihovog prisilnog egzila izvedene u njujorškom eksperimentalnom kazalištu La MaMa, na Edinburškom festivalu i u Old Vicu u Londonu. Hrabrost ovih umjetnika, koji ne žele odustati od svoje političke borbe kroz umjetnost unatoč svim progonima, jednostavno je nevjerojatna.
Nevjerojatno je zapravo da u 21. stoljeću u Europi još uvijek postoji jedan totalitarni režim poput Lukašenkovog. Budući da su svi mediji pod državnom kontrolom, ne postoji niti jedno moguće mjesto javne rasprave o vlasti. Članovi Slobodnog kazališta stoga drže da je kazalište jedina umjetnost koja može vjerodostojno i uspješno govoriti o svojim problemima i potaknuti publiku na reakciju jer je kazalište, za razliku od drugih umjetnosti, umjetnost trenutka, umjetnost čiji se glas odmah čuje i širi dalje.
Njihove predstave bave se svakodnevnicom, često su dokumentarne i koriste osobne priče izvođača kao materijal predstave. Njihov izraz je jednostavan, direktan, fizički zahtjevan i šokantan, kao što je to slučaj s monologom Bjelorusija nije seksi u kojoj mlada glumica, inače samohrana majka, objašnjava kako međunarodna zajednica nije reagirala u Bjelorusiji zbog toga što nema nikakvih interesa ili resursa koje bi mogli iskoristiti.Slobodno kazalište i dalje djeluje unatoč tome što su njegovi osnivači te umjetnički vođe u egzilu, unatoč racijama koje često prekidaju njihove predstave koje se održavaju u derutnom prostoru. Njihovo djelovanje pravi je primjer političkog teatra, teatra koji se bavi aktualnim političkim problemima o kojima se u javnosti ne smije govoriti, ili o problemima za koje je kazalište najpogodniji medij.
Iako situacija u Hrvatskoj nije niti približno tragična, ni naše kazalište nije imuno na cenzuru. Sjetimo se samo slučaja 54. Splitskog ljeta i Frljićeve predstave Bakhe, za koju se do posljednjeg dana nije znalo hoće li biti izvedena, ili recentnijeg slučaja Plakat u kojem se jedna velika grupa građana podržana zagrebačkim gradonačelnikom odlučila pobuniti protiv plakata uzimajući si za pravo da sudi o tome čime se umjetnost smije baviti, a čime ne. Rijetko kad domaće se kazalište bavi nekim aktualnim problemima, pokazuje hrabrost da progovori o politici na razini ozbiljne i argumentirane rasprave. Upravo bi zbog toga film U glavnim ulogama: Nestabilni bjeloruski elementi trebao biti filmska lektira za sve kazalištarce, ljubitelje kazališta i one koji će to - tek postati.
