Polazak u peti razred veliki je događaj za cijelu obitelj. I to nije samo fraza – kad se mlađi brat prvog dana škole vratio doma s velikom vrećicom punom udžbenika, čitava obitelj odlučila je pogledati što se to promijenilo u posljednjih osam godina u našem obrazovnom sustavu. Istina je tužna i bolna – ne mnogo toga. Govoriti o tome kako je program preopširan više uopće nema smisla, ali vrijedi izdvojiti jednu nastavnu cjelinu iz čitanke za 5. razred osnovne škole.
Naime, medijska kultura obavezan je dio nastave hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama. U sklopu te medijske kulture djeca uče ponešto o filmu, kazalištu i tisku (novi mediji još uvijek nisu ušli u program, čak ni u 2014. godini). Tekst o filmu koji objašnjava razliku između igranog i dokumentarnog filma donekle je i smislen, ali se zato u dvije stranice posvećene kazalištu može naći vrlo zanimljivih tvrdnji. Na primjer sljedeća:
Kazalište je mjesto u kojem se izvode, prikazuju na sceni (pozornici) različita dramska djela.
Iz čega bi se moglo zaključiti kako kazalište nije kazalište kad se u njemu izvode opera ili balet. O postdramskom da i ne govorimo. Kazalište je dakle mjesto, ali i riječ kojom se objedinjuje sve ono što pripada kazališnoj umjetnosti. Autori nadalje detaljno navode sve što pripada kazališnoj umjetnosti, koju dijele na onu namijenjenu djeci i odraslima. U dječjem kazalištu izvode se igrokazi namijenjeni mlađoj publici, a mogu biti dramski, lutkarski i glazbeno-scenski, dok se u kazalištu za odrasle izvode govorna dramska djela.
U nastavku teksta spomenut će se i kako postoje glazbeno-scenska djela (iako nam ostaje nejasno jesu li ona namijenjena samo djeci, ili i odraslima, i jesu li oni uopće kazalište, budući da je kazalište mjesto u kojem se izvode dramska djela), ali bez spomena baleta. Balet dakle definitivno nije kazalište.
Nadalje se detaljno objašnjava funkcija pojedinih članova autorskog tima, mogli bismo naslutiti čak po hijerarhiji – prvo se objašnjava ono najočitije, a to je uloga glumca, da bi nastavili s ulogom scenografa i kostimografa.
Izgled vanjskog i unutarnjeg prostora na sceni dočarava se kulisama koje mogu biti drvene, gipsane, plastične, platnene i sl.
A što ako nema kulisa? Što ako se igra u praznom prostoru? Je li scenografija doista neophodna da bismo imali predstavu, bilo dramsku ili glazbeno-scensko, ili da bi se kazalište nazivalo kazalištem? Možda bi autori udžbenika o tome mogli porazgovarati s Peterom Brookom, ali sasvim je jasno da se djeci u osnovnoj školi neće objašnjavati njegov koncept praznog prostora. Ipak, mnogo bi bilo učinjeno kad se ne bi postavljale ovako krute i ograničene definicije.
Glumac neće izići na scenu u uobičajenoj odjeći, već će nositi odjeću koja je karakteristična za dramski lik koji utjelovljuje.
Još malo pa smo došli do biti! Jer ako glumac nosi odjeću koja nije opisana u didaskaliji ili koja ne pripada periodu u kojem je dramsko/operno/baletno ili ino djelo nastalo, to onda mora da nikako nije dobro!
Naposljetku, najžalosniji dio jest sljedeći:
Da bi nastala kazališna predstava, uz glumce, scenografa i kostimografa potreban je i redatelj (odabire dramsko djelo, bira i uvježbava glumce).
Dakle, redatelj je po važnosti tek nakon glumaca, scenografa i kostimografa, čije su uloge detaljno opisane, a njegova je uloga samo odabir dramskog djela, casting i rad s glumcem. Ponovno napominjem, ne treba očekivati da će djeca u petom razredu osnovne škole učiti o redateljskom kazalištu (iako bismo to mogli očekivati u četvrtom razredu srednje škole), ali bi doista trebali saznati ponešto više o funkciji redatelja od onog što im je ponuđeno.
Uz sve to, u spomenutom tekstu nema niti jedne jedine fotografije, crteža ili sl., a jedini dramski tekst koji se nalazi u cijeloj čitanci je kratki igrokaz Stjepana Lica. Što na temelju ovakvog teksta mogu zaključiti ona djeca koja nemaju tu sreću da žive u gradovima, koja možda nikad nisu bila u kazalištima? Gotovo ništa. I u tom smislu medijske kulture, informativnija bi bila predivna knjiga Ivice Ivanca Najljepši posao na svijetu nego li ove dvije stranice prepune kontradiktornih tvrdnji i vrlo površnog pristupa objašnjavanju pojma kazalište.
Nažalost, ono što stoji u teoriji djeci te dobi često se prikazuje i u praksi, što smo mogli vidjeti i na nedavno završenom 47. PIF-u. Među sedam hrvatskih predstava, izdvojio bih Snježnu kraljicu“ Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke koja se savršeno uklapa u koncepciju kazališta koju serviraju u osnovnoškolskim čitankama – izvodi se dramski tekst (odnosno dramatizirana Andersenova bajka), namijenjena je djeci i njima se obraća kao da su lišena inteligencije, a lutke su tu u potpuno sporednoj ulozi, valjda jer je lutkarsko kazalište sinonim kazalištu za djecu. Predstava bez ijednog zanimljivog rješenja, bilo lutkarskog, glumačkog, dramaturškog ili nekog drugog, s pjesmicama lakih nota i vrlo jasno naglašenom porukom („Ljubav sve pobjeđuje“) nešto je što smo već nebrojeno puta vidjeli u našim lutkarskim kazalištima. A čini mi se da ćemo takve još neko vrijeme gledati.
Kad spojite takvu predstavu s onim što su djeca u teoriji naučila o kazalištu, dobivate buduću kazališnu publiku koja će biti zatvorena prema bilo kakvoj novoj ideji i prema bilo čemu što se ne može svrstati u jasno određene žanrovske kategorije. Kazalište će u njihovim glavama biti jedan skučen prostor (zanemarimo one koji imaju naviku odlaska u kazalište, a koja nije vezana uz institucionalno obrazovanje) u kojem je malo što dopušteno, muzej u kojem se eksponate ni u kojem slučaju ne smije dodirivati.
Da bismo se borili protiv ovakvog poimanja kazališne umjetnosti, trebamo dobra dječja kazališta, i kazališta za sve uzraste.
Publiku treba odgajati, a u slučaju kazališta i hrvatskog obrazovnog sustava možemo govoriti samo o – lošem odgoju.
