Iako se u Hrvatskoj malo kad ozbiljno govori o potencijalu kulturnog turizma, pa smo tako u jednoj o posljednjih rasprava o toj grani mogli čuti ponešto o velikom potencijalu marijanskih svetišta u okolici Zagreba, za sve koji su u Hrvatskoj željni kulture, a posebno kazališta, vrijedi preporučiti Beč, grad koji je dobar dio svoje turističke promocije izgradio upravo na kulturi.
Možda se radi samo o tome da je Beč, kako je jednom prilikom ustvrdio jedan moj profesor Beč vrući san svih zagrebačkih malograđana (među koje se po tom kriteriju i sam ubrajam) ali Wiener Festwochen na mene su (prvog dana) ostavili dojam ozbiljno organiziranog festivala. Uspoređivati Festwochen sa stanjem na domaćim kazališnim festivalima naprosto nema smisla – Festwochen su međunarodni festival koji ravnopravno okuplja vodeća imena europske i svjetske kazališne scene čije nove projekte (ko)producira, ali i mlade autore s njemačkog govornog područja te gostovanja iz čitavog svijeta, među kojima se nerijetko nađu i hrvatske predstave.
O tome na koji način su novinari tretirani od strane osoblja ureda za odnose s javnošću uopće ne treba govoriti, kao ni o prisutnosti festivala u domaćim medijima, ali i na ulicama Beča. Festival tako ostavlja dojam događaja koji nije važan samo za uzak krug poklonika kazališta i kazališnih profesionalaca, što potvrđuje i vrlo velik broj izvedbi određenih produkcija (npr. Ibsenov Jon Gabriel Borkman, o kojem ćete moći čitati – već sutra, bit će izveden čak 12 puta tijekom festivala).
Količina programa na festivalu zapravo i otežava izbor programa ukoliko na raspolaganju imate samo jedan (svojevoljno) produženi vikend, pa smo tako prvi dan odlučili pogledati Go Down, Moses!, predstavu Societas Rafaello Sanzio u režiji Romea Castellucija koji se bavi Knjigom izlaska na sebi svojstven način. Prilično misteriozan projekt (naime, na internetu je bilo gotovo nemoguće pronaći bilo kakve informacije o njemu) premijerno je izveden prošle godine u Lausanni, a radi se o panfrankofonoj koprodukciji koju poptisuje, između ostalih, i Festival d'Automne iz Pariza.
Preuzevši naslov poznate gospel pjesme, Castellucci je kroz niz pretežno neverbalnih slika preispitao određene motive iz Knjige izlaska, bez čvrstog iznošenja narativa ili baratanja općim mjestima. Iako naslov sugerira drugačije, Castellucci se u prvom plan bavio likom Mojsijeve majke, koju stavlja u prvi plan pronalazeći suvremene supstitute u situacijama odbacivanja djeteta u rijeku i sličnog. Jedina izrazito narativna scena jest ona u kojoj Mojsijeva majka dolazi na ispitivanje na policiju i u proročkom zanosu govori o svom sinu koji će izvesti narod iz ropstva. Središnja scena ujedno postavlja i brojna (vrlo konkretna) pitanja – postoji li danas vođa koji može izvesti čovječanstvo iz (metaforičkog) ropstva, jesmo li uopće sposobni vjerovati u dolazak takvog Nadčovjeka i kakav je naš odnos prema onostranom.
U prvom planu su jednostavni, ali izrazito sugestivni vizuali, a podjednako važnu ulogu igra i zvuk, budući da je cijela pozornica u pojedinim scenama ozvučena. Zvučne slike koje stvara ponekad su doslovne (kao na primjer zvukovi gradskog prometa uz kantu za smeće u kojoj je nađeno dijete), a ponekad potpuno apstraktne. Castellucci koristi i gospel pjesmu od koje je posudio naslov, ali i pojedine odlomke operne literature suprotstavljene zvukovima, šumovima i konkretnoj glazbi.
Castellucci izvlači mnoge ključne motive Knjige izlaska, ali ih nikad ne donosi u doslovnom obliku, tako da je pojedinim prizorima doista teško upisati konkretno značenje jer otvaraju gotovo beskonačne asocijativne nizove. Svaki od prizora iscrpljuje se u svom trajanju, zahvaljujući kojem posebna ekspresija prelazi na publiku, što do izričaja dolazi u prizorima u kojima se eksplicitno koristi ljudsko tijelo (odbacivanje Mojsija). Posebno je zanimljiv posljednji prizor koji je eksplicitni citat Odiseje u svemiru Stanleyja Kubricka, gdje praljudi pronalaze dijete, ali i otkrivaju vlastitu seksualnost, te naposljetku pokušavaju ostaviti trag na prozirnoj opni koja cijelo vrijeme razdvaja prostor igre od prostora gledališta.
Societas Rafaello Sanzio nastupio je u rasprodanom Theater an der Wien, kojeg je osnovao Emmanuel Schikaneder, libretist Mozartove Čarobne frule. S obzirom da su nam ipak slabo poznate konvencije bečke kazališne publike, teško je procijeniti kakve su bile reakcije publike. Iako ispraćen bez burnih ovacija, Go Down, Moses intrigantan je projekt na mnogo planova, u izričaju naizgled jednostavan i čist, a zapravo izrazito kompleksan za razumijevanje, ali i poticajan za razmišljanje.
