Kao što je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nekoliko puta ponovila na otvaranju festivala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, MBZ je festival prilično široke koncepcije , koji prihvaća djela najrazličitijih poetika , stilova i vrsta. To se možda na najbolji način odrazilo u scenskom djelu programa ovogodišnjeg biennalea, budući da smo imali prilike vidjeti Posvećenje proljeća, Pierrota Lunairea i Čekića bez gospodara, koji se smatraju najvažnijim djelima klasične glazbe 20. stoljeća, te čiji su autori i sami bili gosti (Boulez i Stravinski) MBZ-a u njegovim počecima.
Uz navedene klasike izvedene su opere Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića (praizvedba), Crne maske Marija Kogoja (jedna od najvažnijih slovenskih opera prošlog stoljeća), te baleti The Songs of the Mating Season Boruta Kržišnika i Nychthemeron Sandre Majurec, koji je naručen posebno za ovu priliku. Žanrovski hibridi Balzamar i izvedeni su u Teatru ITD u kasnim večernjim terminima, a program je uspješno završen izvedbom opere Slavuj na kojoj su radili studenti triju akademija Sveučilišta u Zagrebu.
Posvećenje proljeća nastalo je u tradicionalnoj koprodukciji MBZ-a i HNK Zagreb. Kada zanemarimo da se radi o još jednom slučaju recikliranja već postojećih izvedbi u HNK, a na koje nas nisu upozorili u službenim materijalima MBZ-a niti HNK-a, pitanje je zašto se uz to djelo Stravinskog izvodi baš balet na skladbe Šest antičkih epigrama i U bijelom i crnom Claudea Debussyja. Mariborska produkcija izvodi se uz gore spomenuti balet The Songs of the Mating Season, a ukoliko je HNK već htio nešto „klasičnije“ mogli su izabrati neko drugo djelo Debussyja koje bi se i glazbeno i plesno bolje slagalo sa Posvećenjem proljeća. Zanimljivo je da je Nižinski, koji je radio tada skandaloznu koreografiju za praizvedbu Posvećenja, koreografirao i dva baleta Debussyja – Poslijepodne jednog fauna (1912.) i Igre samo dva tjedna prije praizvedbe Posvećenja proljeća. Ovakav spoj pomalo nalikuje jednako neobičnom spoju Čajkovskog i Bartoka na prošlogodišnjem Splitskom ljetu, koji je funkcionirao na sličan način.
Spoj dviju skladbi Claudea Debussyja koje se u potpunosti stilom razlikuju od Posvećenja proljeća iako su nastali u samo dvije godine razmaka nije se pokazao najsretnijim, kao ni odluka da se Posvećenje proljeća izvodi samo uz – dva klavira. Sam Stravinski napisao je taj aranžman te u tome nema ništa spornoga, dva klavira su čak vrlo dobro akustički zvučala unutar HNK-a, ali orkestralna partitura puno je bogatija te je dva klavira nikako ne mogu nadomjestiti. Zanimljivo je da je Edward Clug, unatoč svojoj fascinaciji klavirima o kojoj piše u katalogu MBZ-a, u Mariboru djelo izveo sa orkestralnom pratnjom. Zbog čega je zagrebačka publika ostala uskraćena za to, ostaje nam nejasno.
Postavljanje Pierrota Lunairea i Čekića bez gospodara na scenu u režiji Renea Medvešeka i izvedbi ansambla Zagrebačkog kazališta lutaka i Cantus ansambla pokazalo sa kao prilično zanimljiv projekt dvojbenog uspjeha. Sve ono o čemu se govori u programskoj knjižici – izbjegavanje puke ilustracije sadržaja, povezivanje večeri u skladnu cjelinu, lutkarstvo koje se nameće kao način – teško da smo mogli primijetiti te večeri. Glazbeni dio izvedbe bio je besprijekoran, te je scenska igra u prvom dijelu (Pierrot Lunaire, koji ima scenskog potencijala koji je djelomično i ostvaren) bacala glazbu u drugi plan, dok je u drugom djelu (Čekić bez gospodara, koji je puno apstraktnijeg sadržaja) scenski dio teško da je uopće privukao pažnju. Sama ideja postavljanja na scenu dva djela koja nisu prvenstveno namijenjena tom tipu izvedbe jest zanimljiv, ali je realizacija naišla na brojne probleme s kojima se očito trebalo „suočiti“ na neki drugi načina – možda bi i korištenje lutaka ili crnog kazališta bilo dobro rješenje, jer smo ovdje od lutkarstva, koliko god ga široko pojmili – vidjeli vrlo malo.
Praizvedba opere Posljednji ljetni cvijet svijetao je primjer koprodukcije sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, ali i suradnje između dva hrvatska suvremena umjetnika – Luke Paljetka, koji je napisao sjajan libreto i Zorana Juranića, zaslužnog za glazbu, ali i režiju ove opere. Glazba vrvi raznim citatima na druge operne umjetnike (npr. Verdi, Rossini), koristi se zanimljivim metodama tonskog slikanja, a posebno do izražaja dolazi naslovna arija sentimentalnog prizvuka.
Noćni demoni i duhovi grada Perle žanrovski je hibrid izveden u Teatru ITD, a zamjerke na ovu izvedbu idu prvenstveno na račun organizacije. Dok je za operu Posljednji ljetni cvijet uspješno organizirana projekcija podnaslova (! hrvatsko-hrvatskih) , za ovu izvedbu, koja je kao svoj sastavni dio imala projekcijsko platno, nije bilo titlova, već je MBZ tiskao knjižice sa prijevodom čitavog teksta (govorimo o izvedbi koja je trajala gotovo sat vremena, iako se govorilo manji dio vremena). Knjižice, jasno, nisu upotrebljive tijekom same izvedbe, tako da su gledatelji prepušteni svojoj sposobnosti pamćenja i prepoznavanja pojedinih talijanskih riječi, ukoliko talijanski jezik – ne govore.
Naposljetku, Slavuj u koprodukciji triju umjetničkih akademija pokazao se kao još jedan uspješan projekt. Pod budnim okom svojih nastavnika mladi su umjetnici pokazali mnogo entuzijazma, te su u većem djelu izvedbi bili vrlo uspješni. Iako su muški solisti, kao i čitav orkestar, imali manjih problema sa akustikom KD Vatroslav Lisinski, mlada sopranistica Ilijana Korać iznijela je gotovo čitav glazbeni segment izvedbe zajedno sa sjajnim baritonom Božom Jurićem Pešićem. Scenska rješenja bila su vrlo maštovita s obzirom na ograničenja prostora, te bi ovakva suradnja MBZ-a i akademija trebala postati pravilo.
http://www.youtube.com/watch?v=bkEkm40N6sI
Zanimljivo je da je MBZ, unatoč tome što mnogo ljudi još uvijek smatraju mjestom performansa i glazbe koja „nije uhu ugodna“, bilježi vrlo veliku posjećenost, što bi organizacija ovog festivala mogla shvatiti kao poticaj za poboljšanja programa i realizacije, za koja definitivno ima mjesta. Za početak, ne bi bilo naodmet da festival (barem ovaj scenski dio) krasi nekakva tematska odrednica, ili da se djela biraju po nekom ključu – na primjer, ove godine u fokusu su se našla tri velika djela, što je dalo svojevrsnu tematsku zaokruženost programu, ali on je i dalje izrazito raznolik i nepovezan. Ovogodišnja „tema“ čitavog festivala – Inside Outside EU - toliko je široko postavljena da su se sva izvedena djela našla u njenim okvirima, ali bilo bi zanimljivo vidjeti sistematična predstavljanja npr. regionalnih opera 20. / 21. stoljeća, čuvenih baleta 20. stoljeća, naših opera 20. stoljeća (ima ih na pretek, a vrlo se rijetko izvode) i sl.
Druga velika zamjerka MBZ-u jesu promotivni materijali. Katalog, koji jedini sadrži sve informacije o festivalu košta 50 kuna i potpuno je neisplativa investicija nekome tko nije siguran želi li posjetiti festival ili ne, dok svi ostali materijali (programska knjižica sa rasporedom, Internet stranica) ne nude nikakve specifične informacije o djelima koja se izvode, o izvedbama istih u Zagrebu ili na prethodnim izdanjima festivala i slično. Možda bi tiskanje detaljnijih rasporeda koštala više, ali pomanjkanje sadržaja na internetskoj stranici prilično je neobjašnjivo.
Kada se sve zbroji, 27. MBZ donio nam je vrlo zanimljiv i (pre)raznolik program kakav nemamo često prilike vidjeti u Zagrebu, te je vrlo zanimljivo promatrati kojim će smjerom festival krenuti prema svojem 28. izdanju u proljeće 2015. godine.
