O tome tko je Berislav Juraić i kako je došao na čelu Stutton theatrea, pisali smo vam detaljno ovdje.
U nastavku vam donosimo prvi dio njegova londonskog dnevnika, neposredno pred najavu njegove prve sezone na čelu kazališta.
***
Prošli petak. Dva sata ujutro. Sedam sati prije najave nove sezone u kazalištima koja sam preuzeo prije svega šest tjedana. Sjedim pred kompjutorom i refresham stranicu www.suttontheatres.co.uk da vidim kad će se pojaviti naš novi website da mogu nastaviti sa završnim ispravcima. Zoran Đukić, naš dizajner već je odavno u krevetu, a Bruno Babić, naš web programer samo što nije zaspao. Ipak je u Hrvatskoj sat vremena razlike. Čini se da nema šanse da će biti gotovo do devet ujutro. Navijam sat za pet ujutro i šaljem mail da se čujemo ujutro. Zvoni alarm na mobitelu, u polusnu palim kompjutor i gledam naš novi website. Uspjeh!
8 sati ujutro. Već sam u uredu. Shvaćamo da nam ne radi prodaja karata u potpunosti… Nema veze, Micha Colombo, s kojom vodim kazališta i ja dogovaramo se da šaljemo priopćenje za medije u 9 sati, a tijekom jutra radimo na osposobljavanju sajta pa ćemo objaviti ostatku javnosti oko ručka.
10 sati ujutro, Benn Cody, naš programski voditelj, koji je danas trebao imati slobodan dan, ulazi u ured i počne pregledavati website da ispravimo greške.
Podne je. Benn je otišao iz ureda jer je ipak zaslužio slobodan dan nakon što je proteklih nekoliko tjedana radio po 12 sati dnevno, a bome i više. Isto kao i ja. Micha nije u uredu. Radi od doma jer čuva svojeg petomjesečnog sina. Chris Hislop, naš freelance PR već je poslao priopćenje i zove da najvažnija britanska kazališna novina The Stage hoće jednu jedinu fotku za najavu sezone. Zovem Michu, zovem Benna. Odlučujemo se za fotku iz našeg festivala sjevernoafričkog kazališta i plesa Marhaba Maghreb. Čini nam se da je najatraktivnija. Ideju o takvom festivalu imam još od mojih produkcijskih početaka u Hrvatskoj. Festival otvara Hervé Koubi, francusko-alžirski koreograf s predstavom What The Day Owes To The Night. Još 2009. sam ga upoznao u Alžiru kad je tražio plesače za taj projekt. U međuvremenu je predstava gostovala u Bolšoju i u New Yorku. Ovo je njihov britanski debi. Jako mi je drago što u prvoj sezoni imamo i međunarodnu koprodukciju. Plastic, tuniškog redatelja i koreografa Mehera Awachrija. Pratim njegov rad već par godina otkako smo se upoznali u Palestini gdje sam ga uspio prešvercati u Jeruzalem. Predstava nastaje u koprodukciji s nizozemskim festivalom i talijanskim kazalištem.
Kazališta u Suttonu su zapravo u jednoj neobičnoj poziciji – nismo sasvim londonsko kazalište, a nismo sasvim ni regionalno kazalište. Geografski smo dio Surreya koji spada u London, a transportno smo londonska zona 5. Takav nam je i program – namjerno eklektičan.
1 sat popodne. Krećemo s najavom na društvenim mrežama. U UK je to jedan od najvažnijih marketinških alata. Do 16 sati imamo 2300 pregleda brošure! The Stage objavljuje članak, prvo online, sljedeći tjedan u tiskanom izdanju. Stuart Caswell, naš direktor tehnike koji je trenutno na godišnjem, šalje mail podrške.
6 sati popodne. Alex Hesquar, naš zamjenik voditelja tehnike i koordinator produkcije na našoj prvoj produkciji – operi The Lost Field of Summer, vozi me iz The Secombea (naše veliko kazalište od 396 mjesta gdje se i nalaze uredi) u The Cryer (naše manje kazalište udaljeno 10 minuta). Opera se bazira na životima lokalnih stanovnika Suttona tijekom Prvog svjetskog rata. Otvaramo operu na 100. obljetnicu bitke kod Loosa. Alasdair Middleton (Young Vic, Deutsches Opera, Opera North...) poslao je libreto prije dva tjedna, a mlada skladateljica Laura Bowler upravo dovršava glazbu. Projekt smo osmislili Micha i ja kao dio našeg programa na temelju kojeg smo dobili upravljanje kazalištima. U operi će biti i kor sastavljen od lokalnih pjevača. Bitno nam je bilo da naša prva produkcija bude nešto drugačije, a da opet bude poveznica sa lokalnom zajednicom. Cijelo proljeće smo tražili kreativni tim. Ja sam povukao svoje kontakte, Micha svoje kontakte. Bilo nam je zapravo dosta teško jer je vremena vrlo malo i svi su bukirani već godinama unaprijed tako da smo zapravo imali nešto sreće.
U Cryeru je večeras je na programu stand-up comedy klub Laughing Coyote. Imamo Bretta Goldsteina, koji je navodno TV zvijezda. Nemam pojma o tome. Za taj dio programa je zadužen Benn. On je također zadužen za selekciju programa za naš novi prostor Back Door @ The Secombe. Jedinstveni prostor u Suttonu za koncerte, stand-up comedy, burlesku, kabaret i experimentalno kazalište.
Razlika između nas i ostalih kazališta u Velikoj Britaniji je u tome što Micha, Benn i ja svi troje sastavljamo program, iako uz to imamo jasno odvojene uloge. Što se tiče programa, Micha je zadužena uglavnom za britansko kazalište, Benn radi komercijalni program, a ja sam zadužen za međunarodni program, tekstove velikih britanskih i svjetskih dramatičara istraživačko kazalište, suvremeni ples, fizičko kazalište i cirkus.
Bitno je znati da je britansko kazalište jako komercijalno orijentirano te je bitno napraviti dobar balans programa. U sezoni imamo svega pomalo. Od velikih komičara kao što su Tim Vine, Katherine Ryan i Rich Hall, koje smo „preoteli“ obližnjoj konkurenciji, do svjetskih i britanskih premijera i potpore mladim kazališnim i plesnim skupinama. Ipak preko 70% našeg godišnjeg prihoda dolazi od vlastitih prihoda, a to je isključivo od prodaje karata i pića na baru.
Za razliku od kazališta u Hrvatskoj, a i u ostatku Europe, nas je svega pet stalno zaposlenih, a ostatak tima čine honorarci. S petero stalno zaposlenih u prvoj sezoni imamo sad već preko 200 izvedbi kroz tri prostora u svega četiri mjeseca. Mislim da je to rekord i za britanske standarde.
Prošlo je 11 sati u noći. Vraćam se kući. Preda mnom je još jedan radni vikend. Micha će tijekom vikenda poslati tekst za naš božićni panto, Pinocchio. Ako ne znate što je panto, obavezno pogledajte na Youtube-u.
/nastavit će se.../
