Najslavniji norveški dramatičar nakon Ibsena, njegova je sušta suprotnost. Jon Fosse zakleti je protivnik protivnik psihološkog realizma i majstor minimalizma, u čijim se tekstovima drame zapravo odvijaju ispod površine dramskog teksta.
U Hrvatskoj je prvi put igran 2003., kad je na scenu HNK Split Nenni Delmestre postavila njegove Varijacije o smrti. U međuvremenu Zlatko Sviben postavio je na Osječkom ljetu kulture Mir, a Dino Mustapić u ZKM - Noć pjeva pjesme svoje - sve u svemu zamenarivo malo za jednog od najizvođenijih i najprevođenijih suvremenih autora.
Ta će se činjenica, barem statistički popraviti najnovijim repertoarnim dodatkom HNK Varaždin, predstavom Majka i dijete, a koja je zapravo koloplet četiriju Fosseovih jednočinki - Majka i dijete (1997), Popodne (2000), Posjet (2000), Spavaj, dijete moje, spavaj (2000).
Četiri priče o disfunkcionalnim obiteljskim odnosima, redatelj Dario Harjaček i dramaturginja mu, Vesna Kosec Torjanac, odlučili su, međutim, povezati s djelom oca domaćeg nadrealizma i jednog od članova grupe 'Petroice' - Miljenka Stančića! Ili kako to kaže službena najava:
"...zamišljen kao povezivanje dvaju vrlo sličnih metafizičkih koncepcija, one norveškog dramatičara Jona Fossea i hrvatskog slikara Miljenka Stančića. Čitajući dramska djela Jona Fossea u psihološkom, ali i doslovno prostornom smislu uvijek se krećemo kroz prostor margine, provincije, osamljenosti, duhovne izolacije. S druge pak strane Miljenko Stančić u svojim najboljim djelima na neobičan način ocrtava obrise jednog grada, daje mu zasanjani karakter koji spaja provincijsku usporenost i neki nedefinirani ljudski strah od života i smrti.
Stančićeve slike Varaždina duhovno su tkivo samog grada. I stoga za Fosseova dramska djela gotovo da ne postoji idealnije scenografije od Stančićeva Varaždina. Varaždin, ne samo kao mjesto igre, mjesto na kojem se događaju scene iz Fosseovih drama, nego i kao mjesto u kojem se ti dramski tekstovi izvode. Postoji cijela serija Stančićevih slika koje nose naslov Majka i dijete. Današnji svijet, barem onakav kakvim nam ga pokazuje Jon Fosse, sve nas čini djecom, vječitom djecom koja jedino i isključivo teže za tim trenutkom ponovnog iskustva mira i sigurnosti roditeljskog zagrljaja. A čovjek nikako da ostane dijete…"