Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Interview: Damir Šodan

Interview: Damir Šodan

S jednim od dvoje ovogodišnjih dobitnika nagrade 'Marin Držić', porazgovarali smo o 'nenormalnostima' tog natječaja, šamaru koji mu je opalio žiri, stanju u domaćem teatru, i ponudi 'kupiš jedan, dobiješ - dva'...
Share on facebook
Share on twitter
Žiri u sastavu Marija Kohn, predsjednica, Daša Drndić i Oliver Frljićodlučio je ove godine ne dodijeliti prvu nagradu Marin Držić za najbolji novi domaći dramski tekst, to uz obrazloženje da je "kvaliteta radova poslanih na Natječaj ispod razine koja  bi trebala dostojno predstavljati recentnu dramsku produkciju u Republici Hrvatskoj". Tome uprkos, žiri je za izvođenje preporučio devet tekstova, te podijelio drugu i treću nagradu, Ivani Sajko i Damiru Šodanu.
I dok je Sajko cijelu situaciju odbila komentirati, sa Damirom Šodanom uspjeli smo popričati, uprkos činjenici da je trenutno na - drugom kontinentu.
Teatar.hr: 'Uhvatili' smo vas u New Yorku. Što tamo zapravo radite?
Damir Šodan: Trenutno u NYC na City University of New York na 5th Avenue sa kolegom urednikom i pjesnikom Ivanom Hercegom predstavljam časopis Poezija. Na festivalu u Rotterdamu 2009 inaugurirali smo specijalni broj na engleskom, antologiju - izbor iz suvremenog hrvatskog pjesništva 'u režiji' Ervina Jahića, pa je još uvijek promoviramo jer je interes zaista velik.
Godine 2013 ulazimo u EU, i u svijet, na neki način pa ljude zanima tko smo, što smo i što imamo - u kulturnom smislu - za ponuditi. Tako da ovdje promoviramo i druge - tridesetak hrvatskih pjesnika - a ne samo sebe. Isto tako, sudjelujem na panelu o prevođenju (sa Eliotom Weinbergerom, Amielom Alcalayem, Anom Moschowakis...) koji vodi nasa divna 'gazdarica' Ana Božičević, hvaljena američka pjesnikinja, koja je uspjela na engleskom objaviti knjigu o kojoj se u NYC puno i jako pozitivno govori. Također, održat cemo nekoliko čitanja po pjesničkim klubovima poput Flash/Banga u Clinton streetu i drugdje.
Teatar.hr:  Vi i inače ne živite u Hrvatskoj, već u Nizozemskoj, gdje - među inim - radite kao prevoditelj Haškog suda. Zašto, od kad, kako :) ?
Damir Šodan: U Haagu radim od 1996 kad sam tamo dobio posao kao prevoditelj. Po struci sam anglist i historičar pa je posao prevoditelja za Ujedinjene narode na neki način vrh tog profesionalnog ešalona. Osim toga, kao nekome tko je završio povijest bilo mi je stalo biti na mjestu gdje se ova suvremena historija, u smislu izgradnje međunarodnog prava, na neki način upravo ostvaruje. Također, Nizozemska je jako liberalna i neksenofobična zemlja (barem je takva donedavno bila!) pa sam se lako uklopio u internacionalni milje koji je tamo itekako opipljivo prisutan.
Teatar.hr: Nakon dvije zbirke pjesama i brojnih hvaljenih prijevoda engleske i američke književnosti, u domaći kazališni život ste ušli kao 'mladi autor' u 38. godini, dramom 'Zaštićena zona'?
Damir Šodan: Pardon, moram vas ispraviti: tri knjige pjesama i dvije knjige drama, plus antologija 'stvarnosne' poezije Drugom stranom (Ljevak, 2010).
U teatarski 'život' Hrvatske kročio sam sa Zaštićenom zonom za koju sam 2000. u Beču osvojio prvu nagradu za pisce iz bivše Jugoslavije. Režirao ju je Dušan Jovanović, tako da sam u hrvatski teatar ušao zapravo na velika vrata i izašao - pravo u Gajevu! Ali nemam ništa protiv, jer ulica je mjesto gdje ovjeravam sva akademska i ina cerebralana znanja.
Mimo toga, za moje drame u Hrvatskoj nije bilo interesa, iako su bile posve vidljive u javnoj orbiti, osim što je Ivica Buljan bio jako zainteresiran za dramu iz 2000, Kain ili njegov brat -- koja na smiješnogorak način tematizira naše 90-te -- ali je tada otišao iz splitskog HNK, pa to nije realizirano.
Grotesku Noć dugih svjetala postavio je mostarski MTM (jedina institucija gdje su Hrvati i Bošnjaci od rata naovamo djelovali zajedno) 2006. i s njom smo otisli na sarejevski MESS, a pokojni Toni Pehar je te godine u BiH osvojio godišnju nagradu za najbolju mušku ulogu. I bilo mi je jako žao zbog Tonija - inace Splićanina - što su nas tako hladno i bešćutno preskočili na Marulićevim danima ne hoteći iz nekih fantomskih 'političkih' razloga prikazati tu, po sudu mnogih, jako dobru i angažiranu predstavu. Pored svega i zato jer je Toni uskoro nažalost umro.
Usput ismijali smo u njoj i pojave poput Keruma i inih nouveau riche nakarada i prije negoli je itko znao za njih. Drugu glavnu mušku ulogu igrao je i to odlično moj Splićanin Zdeslav Čotić. Režiju je potpisala Tanja Oručević Miletić.
Također u sklopu projekta Naš čovjek, Hercegnovsko pozorište postavilo je 2008. moj dramolet Hrvatski idol. Drama Dva para - pet ludih bila je takodjer dobro ocijenjena na Držiću (2009), i bilo je interesa u Rijeci, međutim ostala je ipak ležati u ladici riječkog HNK.
By the way, više puta sam slao mailove i ostavljao tekstove na portirnici svog jednokratno 'matičnog' ZKM-a sa uljudnim pisamcima ravnateljici Dubravki Vrgoč, da se barem mailom javi, međutim sto bi rekli u Bosni - ni mukajet!
Što je malo, ajmo reć, iz ove zapadne vizure i nepristojno. Naprimjer malenkosti poput Leonarda Cohena ili Charlesa Simica dobijem za pet sati ili pet minuta, a do 'svjetske' ravnateljice ZKM-a ne mogu ni kroz pet godina.
Teatar.hr: Do ovogodišnjeg 'Držića' u domaćem vas kazalištu nije bilo. Zašto? I jeste li se kazalištem uopće u međuvremenu bavili? Koliko ste upoznati sa akutualnom situacijom u domaćem teatru?
Damir Šodan: Mislim da sam dijelom odgovorio na ovo pitanje. Nije me bilo jer me nisu htjeli, ali ne samo mene. Znam mnoge priznate pisce čiji tekstovi trunu po ladicama dok se postavljaju stvari koje vrve od pravopisnih grešaka. Ali i pisanje drama je, ne zaboravimo - književnost! Uostalom, car je odavno gol i uopće je poznato da je situacija u hrvatskom kazalištu zapravo 'teatar u teatru' (kako to samo gordo i metaintrigantno zvuči!)... jer neprestano se radi kejtering za određene interesne skupine, polupolitičke elite i kulturne dinastije... vlada opći grabež oko novca, sijevaju noževi, oštre se očnjaci... ne, nisam ja to izmislio, to vam je naprosto tako! O tome bi zapravo valjalo napisati dramu!
Dobro se sjećam kad su u Splitu novonavrnuti patrioti orkestriranom harangom izmjestili s repertoara odličnu predstavu Krovna udruga, po tekstu Ante Tomića i Ivice Ivaniševića, o lokalnoj "stambenoj politici" ideologije "krvi i tla" tijekom ratnih godina, pa je moj prijatelj Milivoj Beader, inace učesnik Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice, morao reagirati, ali mu ni za to nisu dali prostora, pa se nakraju oglasio, gdje drugo nego - u Feralu! Da ne govorim da su nagrade dijeljene za kojekakve "peškarijske diskurze" i polupismene "blokete" i "matune" od tekstova i nikome ništa... ma to je jedan, recimo s Držićem, zapravo "svijet nahvao"!
Ili naprimjer da Feralov Cabaret u izvedbi Hasije Borić nije mogao na Dane satire! E, to je tek "smiješno"!
Ali, evo ja sam "'vani" pa si mogu dozvoliti da kažem što mislim (a i da sam doma ne bi bilo drugačije), jer me je Danilo Kiš
još kao klinca naučio da je književnost stvar estetike, ali bogami i etike!
No, u nas je normalno da pisac "nema tri čiste", a bogme ni "nečiste" o tome što je napisao. Možda je to i dobro, jer ostavlja prostor za interpretaciju - ali nažalost u tom prostoru nema nikoga!
Teatar.hr:  Za Držića ste prijavili dramu Chick lit, a o kojoj je žiri zapisao:
Šire gledano, drama Damira Šodana iščašen je, groteskni prikaz hrvatske stvarnosti s fokusom na neobrazovane hrvatske nouveaux riches koji političkim i vjerskim manipulacijama, krađom i prisvajanjem društvene imovine, žive izvan stvarnosti koja se urušava ali i prijeti njihovom učahurenom ispraznom življenju. Chick-lit književnost oslanja se na vanjske pojave koje su često bez sadržaja i pokrića. Tako i bulumenta klišeiziranih likova iz navodno visokog društva na svom partyju vodi isprazne, kvazi-intelektualne razgovore, ali i razgovore o modi, vjeri, i ljubavnim odnosima, prežderavajući se i opijajući perverznim kombinacijama jela i pića i pretvarajući tako (za gledatelja) večeru sapunicu najniže vrste. Istinski protagonist drame je, međutim, obespravljena i opljačkana skupina radnika koja tokom čitave večeri protestira pod prozorima vile u kojoj sudionici niti čuju, niti vide što se izvan njihove zaštićene stvarnosti događa. Ta skupina pobunjenih za takozvanu elitu ali i za gledatelje ostaje nevidljiva.

Slažete li se s tim opisom?

Damir Šodan:  S gore navedenim tekstom, tj. obrazloženjem žirija, mogao bih se složiti i čini mi se ovako "odokativno" OK, ali je zapravo u kontradikciji sa onim drugim "objašnjenjem" gdje se govori o nedovoljnoj angažiranosti tekstova!
Ne znam što bi mimo ovoga što sam napisao pisac mogao učiniti - pokrenuti facebook ili twitter revoluciju?
Ili osnovati nevladinu udrugu ili organizaciju? Mislim, uopće je najblaže rečeno "nenormalno" da se na natječaj šalju tekstovi sa sve imenom i prezimenom i biografijom autora! To je nečuveno! Ali nažalost, drugog natječaja nemamo.
Slao sam tekstove na međunarodne i regionalne natječaje, od Beča, Beograda, Berlina, Atene.. i svudgje se barata sa šiframa. No u nas je sasvim ok da se odmah vidi tko su tata i mama, pa da se žiri ne bi valjda morao previše "zajebavati" s anonimusima.
Žao mi je što je ovaj žiri - u kojem sjede ljudi koje zapravo cijenim - možda u dobroj namjeri da malo podigne kriterije, zapravo opalio šamar meni i Ivani i učinio nas kolateralnim žrtvama tuđe nepismenosti, a bogme i vlastite samouvjerenosti. Jer kad se sve zbroji, dobili smo nagrade, ali ne i preporuke za izvođenje. Tako da mi je žao sto Oliver neće raditi moj tekst, a već kao da sam vidio kako se moji novobogataši šeću scenom sa sve zašivenim kotletima i "bržolama" za očne kapke i uši. Malo se šalim na Oliverov račun, ali to je ok, jer se i on eto "našalio" i na moj.
Nadam se da nam bar smisao za humor nije izumro, pa da ćemo se svi naposljetku "sportski" izrukovati.
I na kraju, ne poričem da je ova moja podulja epistola plod ozlijeđene sujete, koja je nemala, ali je isto tako vrijeme da se malo "progovori" o hrvatskom teatru, a ne da se kao do sada ad infinitum svi ključni razgovori zapravo vode u nekom mutnom i neeksplicitnom "podtekstu".
Teatar.hr:  Imate li ikakvih planova i / ili ponuda za scenski život 'Chick lita'?
Damir Šodan: Naravno da bih volio da se Chick-lit igra, jer mislim da bi čak mogla biti hit-predstava, budući da humora u njoj ne manjka, ali bih volio vidjeti i svoje druge drame Noć dugih svjetala i Dva para - pet ludih, pa i Kaina ili njegovog brata .. na hrvatskim daskama jer mislim da to (evo prštim od skromnosti, što mogu - Hrvat sam!:) zavrjeđuju. Evo, dajem po dvije za jedan honorar, kad već živimo u kreativnom kapitalizmu, pa ako je netko zainteresiran, neka se slobodno javi. "Ljudi smo, dogovorit ćemo se"!
amor i komešanje nepostojeće publike!)
ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE