Grčki Pigmalion ili u feničkom izvorniku Pumayyaton, legendarni je lik antičkog kipara s Cipra, koji se se zaljubio u vlastitu skulpturu. Za suvremenost ga je 'sačuvao' Ovidije u svojim Metamorfozama, a priča je inspirirala brojne druge umjetnike - od Rameaua koji je po njoj skladao istoimenu operu 1745. godine, preko Donizettija koji je isto učinio 1816., do Rousseauove drame ili pak baleta Mariusa Petipae 1883. godine.
No, najpoznatija varijacija priče o Pigmalionu svakako je drama Georga Bernarda Shawa iz 1912. godine, a koju je slavni Irac planirao i pisao punih 15 godina. Naime, još 1897. godine, Shaw je u privatnoj korespodenciji natuknuo kako planira napisati rečenu dramu i to namjenski, za veliku zvijezdu epohe, glumicu Stellu Patrick Campbell. Proslavljenu podjednako velikim talentom i afektiranom dikcijom, gđu. Pat su i Shaw i Oscar Wilde smatrali ambicioznom penjačicom na strogoj ljestvici britanskog klasnog sustava, u kojem je baš način govora jedna od ključnih vanjskih oznaka pripadnosti.
Kombinirajući antički mit i suvremenost, Shaw je na koncu napisao dramu koja mu je (doduše, adaptirana u scenarij) donijela nagradu i Oscar, a putem je proslavio i dotad široj javnosti posve nepoznatu struku - onu fonetičarsku.
Radnja je njegova Pigmaliona, naime, slijedeća: Henry Higgins, profesor fonetike, kladit će se kako može priprostu Cockney cvjećaricu, Elizu Doolittle, 'dresirati' u ulogu vojvotkinje i tako zavarati sve uzvanike na ambasadorovoj vrtnoj zabavi. Ključ uspjeha, uvjeren je Higgins, osim u manirima jest upravo u savršenom (iz)govoru...
Shaw je za potrebe drame, koja se smatra jedom od najelegantnijih kritika britanskog klasnog sustava, konzultirao dva vodeća fonetičara svog vremena, Henry Sweeta i Daniela Jonesa, a prvom je posvetio i pozamašan dio uvoda u izdanje drame iz 1916. godine.
Tekst je praizveden na njemačkom (!) i to u Beču, a zatim i na sceni njemačkog Irving Place teatra u New Yorku, da bi ga potom na West Endu, nezadovoljan prethodnim produkcijama, režirao sam Shaw i to 1914. Premda je gđa. Pat tad već imala 49 godina, briljirala je u u ulozi Elize, te trijumfalno predvodila podjelu i u produkciji koja se uskoro preselila u New York, da bi potom ulogu reprizirala 1920. u obnovljenoj londonskoj produkciji.
Kako u popratnom tekstu HNK-ove produkcije, navodi dramaturginja Ana Tonković Dolenčić:
Premda mu je kritika bila unaprijed naklonjena s obzirom na već postignut međunarodni uspjeh, pisac je odlučio riskirati i napraviti predstavu suprotnu od očekivanog ili viđenog. Međutim, na premijeri ga je iznevjerio - glavni glumac. Max Beerbohm Tree za ulogu profesora Higginsa od Shawa je dobio jasne upute za kraj - neka se koncentrira na majku i tek usput odgovara Elizi, neka je taj kraj i rastanak - ali Tree ga nije poslušao i odigrao je svoj završetak. Majku nije ni pogledao, a kada je Eliza izašla, zaletio se na prozor i za njom bacao cvijeće, aludirajući na vjenčani buket. Moj završetak donosi novac, opravdao se Tree Shawu, trebali biste mi biti zahvalni. Shaw se razbjesnio i odgovorio mu - Vaš završetak je besmislen, trebalo bi vas upucati!
Predstava je, naravno, postigla veliki uspjeh, ali Shaw nije bio zadovoljan, dapače, napisao je komadu opširan epilog u kojem analizira i argumentira sve razloge zbog kojih se Eliza i Higgins neće vjenčati. Neće i gotovo.
Drama je 1938. godine i ekranizirana u film za koji je sam Shaw sa suradnicima napisao scenarij, za što je iste godine nagrađen i Oscarom. Film su režirali Anthony Asquith i Leslie Howard, dok su uloge profesora Higginsa i Elize Doolitle igrali Leslie Howard i Wendy Hiller.
Potom su po filmu 1956. godine Lerner & Loewe kreirali broadwayski muzikl naslovljen My Fair Lady, a u kojem se glavne uloge s iznimnim uspjehom igrali Rex Harrison i Julie Andrews.
No, današnjoj publici Pygmalion je vjerojatno najpoznatiji 'iz četvrtke ruke', odnosno iz filmske verzije nastale prema već spomenutom mjuziklu, a u kojoj je Rex Harrisonu partnerica bila - Audrey Hepburn. Film je režirao George Cukor, za što je nagrađen Oscarom, dok je uz nagradu za najbolji film produkcija nagrađena sa još tri zlatna kipića, uključujući i onaj za najbolju glavnu mušku ulogu.
Sa tom i takvom bremenitom poviješću Shawa komada, na sceni HNK Zagreb u koštac će se uhvatiti debitantica Helena Petković, dok će glavne uloge fonetičara Higginsa i cvjećarice Elize zaigrati - Siniša Popović i Daria Lorenci.
