Ako vas sjećanje dobro služi, odmah možete povezati ime nove predstave izvedbene skupine BADco. sa starim, popularnim šlagerom Deana Martina. Ako vas sjećanje ne služi, opet dobro. Štoviše, možda čak i bolje. Zašto? Read on...
Kao što i BADco naglašava, ironija se nalazi upravo u tome što je najpoznatija izvedba te Gylkison-Dehr-Miller skladbe pripala upravo čovjeku koji je najmanje za sjećanja mario i koji je tako brzo iz sjećanja nestao, baveći se pritom ispijanjem whiskyja i gledanjem TV-a.
Pa tako umjesto sjećanja dolazimo do zaboravljanja, praznih prostora i njihovih mehanizama. A tu u cijelu priču uskače i F. Scott Fitzgerald: 'Umjesto da se stalno sažaljevaš, slušaj – kaže ona (Ona uvijek kaže 'Slušaj' zato što misli dok govori, zaista misli.) I tako ona kaže: Slušaj. Recimo da ta pukotina nije u tebi – recimo da je u Grand Canyonu. Pukotina u meni, rekoh ja herojski. Slušaj! Svijet postoji samo u tvojim očima – kao tvoja koncepcija. Možeš ga učiniti onoliko malim ili onoliko velikim, već kako sam želiš. A ti izigravaš nekakvog slabašnog pojedinca. Tako mi svega, kada bih ja puknula ja bih napravila da svijet pukne sa mnom. Slušaj! Svijet postoji samo onako kako ga ti razumiješ i onda je puno bolje reći da nisi ti taj koji je puknuo – puknuo je Grand Canyon.’
Uz Fitzgeraldovo 'Puknuće', odnosno njegovu temu emocionalnog bankrota i živčanog sloma, Badco se referira i na 'Solaris' Andreja Tarkovskog te na 'Vječni sjaj nepobjedivog uma' Michela Gondrya, a ono što gledatelj može očekivati jest gotovo izravna participacija u događajima na sceni, s obzirom da izvođači gledatelje dijele u grupe te s njima izvode paralelne radnje.
Pa ako ste propustili foršpane koje je BADco radio sa svojom 'izvedbenom bilježnicom', nemojte dopustiti da vam promakne i gotovi proizvod.