Drama Kaćuše Davora Špišića praizvedena je 2008. godine u Gradskom kazalištu Joza Ivakić, u režiji Dražena Ferenčine, a iste je godine za ulogu njoj Tatjana Bertok-Zupković bila nominirana i za NHG. Nagradu niej dobila, no zato je tekst dobio još jednu priliku za scenski život i to ovaj put uprodukciji HNK Split.
Kaćuše, podnaslovljene 'višecijevne bacačice radosti', Špišićeva su parafraza Čehovljevih 'Triju sestara, smještena u 2030. godinu, kojoj je dodana i četvrta ženska uloga - ona Ekatarine koja je ujedno i pokretač radnje.
“U trenutku kad naša priča počinje, ostatak svijeta možda već putuje jeftinim letovimana Mars, možda su sočne odreske zamjenile raznobojne tablete, možda se fini ostali svijet naučio teleportirati sa mjesta na mjesto… Seke Makarov o tome pojma nemaju. Njihovi dani polako teku. Vode imaju (Dunav je tu, okej, malo zagađen vilinskim kosama i švercanom naftom), krov nad glavom imaju (istina, iznajmljen), kruh u rukama imaju. Plaće nisu velike ali su redovite. Neupućeni zlobnik rekao bi da su sekice neka vrsta muzejskih eksponata. Bio bi to zaključak na prvu loptu. Samo zato što žive u Muzeju jedne davne bitke, ne znači da s naših cura možemo i paučinu skupljati. Kako je život na granici stalno nadrkan, seke mu, takvom životu, uzvraćaju višecijevnom paljbom optimizma, rada i sreće. To im je valjda ta ruska krv donijela – da nižu beskonačne petoljetke svijetle budućnosti, bez obzira što stanuju u ropotarnici prošlosti. Dobro, i one, naše superdjevuške, ponekad puknu. I one bi se, tu i tamo, najradije pobacale u Dunav. Ali onda, opet, javi se u njima krv djece Crvenoarmejaca i zakuha jače od visokih peći. Glave dižu seke, nazdravljaju lažnom votkom s jednog od okolnih koridora. Otvaraju novu petoljetku. Raz, dva tri, djevuški!!! Nisu ni one bez snova. Moskvu sanjaju dosta često. Godinama se se već spremaju tamo. Jednom će im uspjeti. Makar i na 154 rate”, najavljuje vlastitu dramu sam Špišić.
