Ako je upustiti se u postavljenje na scenu neke hrvatske drame, pardon, suvremene hrvatske drame, kao kap kiše u Sahari, što li je onda napraviti adaptaciju neke suvremene hrvatske novele, pa onda istu postaviti na scenu?
Iza dotičnih Vrata do stoji Svjetlan Lacko Vidulić i njegova novela Jedanaest uboda, iz hit knjige Muke Mikuline. Onda je to pročitao Rene Medvešek, očigledno mu se svidjela, pa je rekao: zašto ne? I tako je Mijo P. na sceni Istra Zagrebačkog kazališta mladih zarinuo jedanaest puta nož u stražnjicu svoje žene Jagice P., što su iskomentirali svi njihovi susjedi, svatko, naravno, na svoj način, tema se našla i na emisiji 'Piramida' Željke Ogreste..., pardon, pardon, emisiji Hrvatski pleter, nepoznate nam voditeljice, u kojem pobjeđuje naravno pjevačica turbo-folka Ceca, pardon, Caca, umirovljenici su i dalje pilili svoje, doktori nisu znali što ne valja s Mijom P., svi u gledalištu shvatili su poruku mladog doktora, kako Miju P. muči, ležeći u svojoj bolničkoj sobi i ne govoreći ništa, isto ono što muči i sve nas, strah od komunikacije, nemogućnost djelovanja. Na drugom kraju grada, lutka ispunjena novinskim papirom, s nogometnom glavom umjesto lopte gleda TV, nitko je ništa ne pita, a ako i želi nešto reći, i ako kaže, kome će, tko će ju slušati? Nasuprot scene i satirične lutke od papira sjedi gledatelj u gledalištu, smije se, pravi liječnik liječniku na sceni, pravi umirovljenik umirovljeniku na sceni i nikome nije ništa jasno. Zar se od Držićevih ljudi nazbilj i ljudi nahvao zaista ništa nije promjenilo?
Medvešekova 'Vrata do' pravi su kaos koji kombinira pitki i jednostavni humor hrvatske svakodnevice, te dubokoumna životna pitanja, zatim šarenu, trashy scenografiju Tanje Lacko, sličnu kostimografiju Doris Kristić, angažira više od polovice glumaca ansambla ZKM-a, relativno brze izmjene situacija itd., odnosno čušpajz u kojem svatko, i stari i mladi, i zaposleni i nezaposleni i bolesni i zdravi mogu pronaći nešto za sebe, s obaveznim katarzičnim i inspirativnim završetkom, u kojem mlada medicinska sestra, jedina kojoj je zapravo bilo stalo do stanje Mije P., uzima dotičnog za ruku, i vodi ga u dalj, u novu i sretniju (hrvatsku?) budućnost. I kako je onda uopće mogao HDDU odbiti nagradu takvom nečemu?!