Roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Mrtve duše iz 1842., smatra se ne samo njegovim kapitalnim djelom već i temeljem ruskog realizma. Nije stoga čudno da ga se često adaptira za pozornice, a među brojnim dramatizacijama najpoznatija i najpopularnija je svakako ona Mihila Bulgakova, potom gotovo komorna slovačka verzija Milana Lasice i Vladimíra Strniska, i BBC-eva radijska verzija dramatičara Dana Rebellata.
U Kerempuhu se, međutim, nisu odličili niti za jedno od njih već su posve novu adaptaciju naručili od kućnog dramaturga susjedne Gavelle - Dubravka Mihanovića.
Prije njihove emancipacije 1861. godine, kmetovi su u Rusiji mogli biti u vlasništvu vlastelina, a sve ne bi li im obrađivali zemlju. Kmetovi su smatrani robom i moglo ih se prodavati, kupovati i davati u zalog, no pri trženju je za njih korištena zanimljiva mjera - 'duše'. Dakle, kupovalo se 'dvije duše kmetova', a 'duše' su bile i jedan od parametara za izračun poreza koji su vlastelini plaćali... Naziv romana odnosi se upravo na tu mjeru, odnosno na mrtve kmetove koji se u još uvijek vode kao 'aktivno' vlasništvo... No, Gogolj se, naravno, u metaforičkom smislu referira i na opće stanje duha svojih likova...
Priča je pak, ukratko, slijedeća:
Pavel Ivanovič Čičikov stiže u gradić u ruskoj provinciji s namjerom da brzo stekne ugled i imutak, impresionirajući lokalne moćnike. Iako nije naročitog imovinskog stanja Čičkov nemilice troši, uvjeren kako će mu ta 'demonstracija sile' ubudućnosti omogućiti lagodan život, te provođenje u djelo bizarnog plana kupovine mrtvih duša.
Čičkov, naime, planira otkupiti 'mrtve duše' od lokalnih posjednika, smanjujući im tako poreznu osnovicu, a potom temeljem tog 'mrtvog vlasništva' podići pozamašan kredit i umiroviti se na ladanju... No, uprkos početnom uspjehu, plan se na koncu ipak neće odviti kako je planirano, a Čičkov će morati spašavati goli život...