Budimo realni: nemamo ministricu kulture. Imamo stečajnu upraviteljicu.

Prije nekoliko dana dr. Alemka Markotić izjavila je u emisiji ‘Otvoreno’ Hrvatske televizije kako je Republika Hrvatska za COVID-19 krizu epidemiološki bila spremna još 29. siječnja, te da je s prvim testiranjima započela punih mjesec dana prije prvog zabilježenog slučaja u Hrvatskoj, a koji je zabilježen 25. veljače. Zato smo danas među zemljama koje se - zdravstveno - s krizom nose najbolje na svijetu.

Nažalost, sličnu spremnost nisu demonstrirale i ostale državne službe.

Stožer civilne zaštite RH donio je još 9. ožujka preporuku da se ne održavaju okupljanja za više od 1000 ljudi, i već je tad - ako ne do tad - bilo jasno u kojem će se smjeru situacija kretati, odnosno da će prvo nastradati kulturni sektor, prvenstveno izvedbene umjetnosti.

Početak krize

Odluka Stožera kojom se ne preporučuju događanja za 100 i više ljudi, najavljena je službeno 11. ožujka i donesena dan kasnije. Ministarstvo kulture 13. ožujka poslalo je upite odabranim (!), čitaj podobnim strukovnim organizacijama upite o procjeni potencijalne štete u sektoru i mjerama koje bi mogle pomoći. Među tim organizacijama nije bila i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU), a koja okuplja cca 1.400 umjetnika koji su kvalitetom svog rada zaslužili da im mirovinsko I zdravstveno plaća država. Zapamtite taj podatak, bit će vam od iznimne važnosti u nastavku ove priče.

Prema izjavama same vršiteljice dužnosti ministrice kulture, pojedine strukovne organizacije koje je sama odabrala (!), nisu joj odgovorile ni nakon tjedan dana, a one koje jesu, predlagale su odobravanje kredita ljudima koje sustav već godina tretira kao kreditno nesposobne usprkos razni njihovih prihoda i slične neprovedive mjere.

Apel za žurnu pomoć domaćoj nezavisnoj kulturi

No, nezavisna domaća kulturna scena se organizirala i već 14. ožujka  ovdje objavila apel koji je potpisalo više od 4000 pojedinaca, ali i brojne ustanove i organizacije u kulturi. Predložili smo cijeli niz mjera, od kojih većina nije predviđala dodatne troškove za porezne obveznike, kao i žurno osnivanje Fonda solidarnosti iz kojeg bi se hitno isplatila pomoć linearno, cijelom sektoru, među inim i kako isti ne bi generirao nelikvidnost ostatku zajednice.

Nismo takvu mjeru izmislili ničim izazvani. U tom trenutku o sličnim politikama govorila je većina ozbiljnih europskih država, čijim Vijećem, podsjetimo se i toga, trenutno predsjeda zemlja koja ove godine ima u europsku prijestolnicu kulture, dakle - upravo - Hrvatska.

Njemačka je ministrica kulture, primjerice, svojoj ‘pastvi’ promptno objavila kako ih neće napustiti, kako neće dozvoliti da ionako najizloženiji ostanu zaboravljeni u vremenu krize i to je svoje obećanje, kako će se uskoro ispostaviti, i više nego ispunila. Riječ je, naime, o ljudima koji su s početkom krize preko noći ostali bez ikakvih prihoda, koji nemaju pravo ni na minuse po tekućim računima, koji teško naplaćuju svoje honorare, ali i bez kojih kulture niti jedne ozbiljne europske države - nema.

Hrvatska nezavisna kulturna scena

U hrvatskoj nezavisnoj kulturi najmanje je stalno zaposlenih, dakle onih na koje bi se odnosile Vladine mjere za pomoć gospodarstvu. Malo nezavisnih organizacija može si priuštiti takvu vrstu obaveze s obzirom na činjenicu da u potpunosti ovise o politički dirigiranim izvorima financiranja. Upravo zbog politike moguće je da vam bez obzira na kvalitetu rada prihodi iz javnih izvora fluktuiraju i po 80% godišnje. A drugih izvora financiranja zapravo - nemate.

Ni to nije sve.
Većina radnika u hrvatskoj nezavisnoj kulturi su freelanceri, ljudi koji rade od ugovora do ugovora, a po brojnosti ih slijede samostalni umjetnici koji sami sebi plaćaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te konačno onih cca 1.400 samostalnih umjetnika, članova HZSU, koji su zato što je njihov rad ‘od iznimnog značaja za Republiku Hrvatsku’ ostvaruju pravo da im zdravstveno i mirovinsko osiguranje plaća država. Važno je pri tome znati da potonji ne primaju ni kune od te iste države. Ona samo prebacuje novac s jednog svog računa na drugi, i to po stopi manjoj no što je plaćaju oni koji si ta davanja plaćaju sami, pa ti umjetnici ‘od iznimnog značaja za RH’, imaju mirovine od 1.500 do 2.000 kn.

Mjere ministarstva kulture

Vratimo se razvoju događaja: kad je nakon dva tjedna strukovnog zagovaranja Ministarstvo kulture konačno shvatilo da je vrag odnio šalu i da bi nešto ipak trebalo poduzeti za sektor o kojem navodno brine, 1. su travnja objavili kako će ipak izravno financijski pomoći barem već spomenutoj grupi od 1.400 samostalnih umjetnika, članova HZSU. Sjećate se, onima istima koje na početku nisu željeli niti pitati za mišljenje!

No, i tu sitnu grupu su odlučili podijeliti na dvije kategorije: one koji će - ako dokažu da su im prihodi nastradali - primiti po 1.625 kn i one koji će primiti po 3.250 kn.
Dodatna je začkoljica upravo superhikovska - oni koji su prije krize zarađivali više, dobit će više, jer - kako je sama v.d. ministrica objasnila - nekako moraju odrediti ‘intenzitet umjetničkog djelovanja’.

U zemlji koja zapravo nema kulturno tržište, u kojoj prosječni stanovnik jedva da pročita jednu knjigu godišnje i u kojoj su javne ustanove svojim vanjskim suradnicima, dakle samostalnim umjetnicima I freelancerima dužne ogromne iznose - samo HNK Split cca 3 milijuna kuna - e u toj i takvoj zemlji, resorno je ministarstvo odlučilo pomoć umjetnicima distribuirati po prihodima!

I to samo grupi od 1.400 umjetnika, koji su da bi došli u tu poziciju već morali proći (i prolaze svakih 6 godina) stroge revizije kvalitete I značaja svog rada. Svi ostali kao da ne postoje.

Zaboravljen je najveći dio sektora

Prema nekim procjenama struke, svih freelancera i samostalnih umjetnika u domaćoj kulturi ima oko 20.000. Točan broj nitko zapravo ne zna, jer nitko tko to može nikad nije pitao Poreznu upravu da ustanovi koliki broj ljudi u svojim poreznim prijavama kao glavni izvor prihoda navodi autorske i/ili umjetničke odnosno izvođačke ugovore. O tehničkom i administrativnom osoblju da i ne govorimo.

Da se ne lažemo, ni taj broj ne bi bio točan ni konačan, jer se zbog neizvjesnog financiranja golemi dio posla na domaćoj sceni obavlja u zoni sive ekonomije, a još i veći od kad je poreznom reformom uvedeno plaćanje dodatnih nameta na autorske ugovore. No, negdje bi se moralo početi ustanovljavati o kojem broju ljudi govorimo. I porezne prijave pravo su mjesto za to.

Pogledajmo, primjerice Njemačku. Tamo postoji porezna kategorija tzv. Solo-selbstständige koja nije ni blizu onome što se kod nas naziva samozaposlenim umjetnicima, iako je u oba slučaja riječ o ljudima koji sami sebi osiguravaju egzistenciju. Njemačka je, točnije Berlin (u kojem je takvih najviše), upravo tu poreznu kategoriju iskoristila kako bi od pretprošlog petka do prošlog utorka uspostavila sustav u koji se mogu prijaviti za pomoć i prebacila im novac na račun. Da, dobro ste pročitali. Prijavili su se u petak. U utorak im je novac bio na računu.

Obrazac je bio iznimno jednostavan, ništa nisu morali dokazivati, a ako su nešto i ‘muljali’ - sve će biti jasno na koncu godine kad opet budu prijavljivali porez. I tu će država doći na svoje.

Jednostavnije ne može.

U Hrvatskoj, međutim, uvijek može kompliciranije. Pa su i ovih 1.400 koji su državi ‘velevažni’ podijeljeni na one prvog i drugog reda, pri čemu ih dio riskira da traženjem pomoći izgubi status kao takav.

Politički lov u mutnom

Naime, daleko prije no što je ova kriza počela, Ministarstvo kulture krenulo je u izradu tzv. ‘Zakona o umjetnicima’ u kojem nema što nije bilo sporno: planiralo se umjetnicima propisivati obavezu upisivanja u Registar, što bi trebala odobriti ministrica osobno, planirao se i limit najmanje (!) dozvoljene zarade, kao i uvođenje klasično hrvatske kategorije ‘stručnjaka u kulturi’.

Od početka krize, vršiteljica dužnosti ministrice kulture upravo te, najspornije odredbe tog problematičnog zakonskog prijedloga, neprestano ‘reklamira’ u svrhu dokazivanja kako bi da je zakon donesen sve sada bilo ‘med i mlijeko’.
No, istina je - naravno - posve drugačija.

U Njemačkoj, u koju se naša politika redovito kune, nije vam potrebna dozvola ministrice da budete samozaposleni u kulturi. Ni blizu. Kontaktirate poreznu upravu, prijavite se u tome statusu I za njega snosite posljedice.
Nema političke odluke o tome tko može, a tko ne može.
Ministricu kulture nitko ne pita za mišljenje.

'Nije vrijeme za apele'

Naša, pak, v.d. ministrica od početka krize ponavlja kako ‘nije vrijeme za apele’, dapače cijelu sektorsku akciju naziva ‘samopromocijom’.

Ali - ne lezi vraže - ima apela i apela.

Vlada RH je, naime 17. ožujka donijela mjere za gospodarstvo kojima je planirala odgoditi plaćanja raznih davanja poduzetnicima, te osigurati 3.250 kn za ugrožena radna mjesta odnosno pola tog iznosa za radna mjesta na nepuno radno vrijeme.

Sve to, očekivano, nije dobro sjelo poduzetnicima, pa su se organizirali, (doduše nakon umjetnika i freelancera), digli glas i napravili dosad neviđeni pritisak na vlast. Rezultat: samo par dana kasnije Vlada je odlučila pristati na gotovo sve njihove mjere, a iznos potpore za ugrožena radna mjesta povećati s 3.250 kn na 4.000 kn.

Ali ne i u kulturi.

U kulturi, u kojoj smo svi mi samozaposleni također poduzetnici, 'nije vrijeme za apele i samopromociju', ali ni za konačno priznavanje da je i radno mjesto u nezavisnoj kulturi, koliko god neortodoksno bilo - radno mjesto.

Rad u nezavisnoj kulturi nikad ne znači rad od 9 do 17. Mi obično radimo ogroman broj neplaćenih prekovremenih sati. Na isplatu čekamo mjesecima, nerijetko i godinama. Čak i oni među nama bez kojih bi hrvatska kultura bila nezamisliva, umiru u jednako nezamislivoj bijedi. Sjetite se samo Vesne Parun.

Čak i kad smo dovoljno ludi da za svoje projekte potražimo financiranje banaka ne možemo ga dobiti, a ako nam kolege poduzetnici iz realnog sektora žele pomoći, na sponzorstva moraju platiti državi 25% poreza.

U tim i takvim okolnostima v.d. ministrice kulture naše apele da konačno počne voditi brigu o svom sektoru naziva ‘fake newsom’, te nas i nakon više od mjesec dana tješi kako ‘razmišlja’ o metodama pomoći.

Dapače, tvrdi još i kako je potpora od 1.625 kn zapravo identična potpori za nepuno radno vrijeme u gospodarstvu. Jer se samo u kulturi količinom prihoda mjeri količina radnog vremena. Iliti - ako ne zarađuješ dovoljno, bit će da ne radiš dovoljno.

Mjerama Vlade za gospodarstvo obuhvaćeno je dosad preko 400.000 radnika, a kako javljaju mediji ovih im dana HZZ isplaćuje novac i bez ugovora (!) i to u iznosima koji nemaju veze s njihovim zahtjevima, pa se poduzetnici odgovorno žale navodeći: ‘ne želimo više no što je nužno’.

Umjetnici i samozaposleni u kulturi nisu te sreće.

Tek manji dio te grupe, ponovimo. njih 1.400 može pristupiti javnom natječaju koji je otvoren do 1. lipnja. Pri tome nemaju pojma kad će im sredstva biti odobrena i isplaćena i koliko je tih sredstava i iz kojih izvora uopće na raspolaganju!

Kad se svemu ovome pridoda i činjenica da je golemi dio infrastrukture za kulturu u Zagrebu značajno oštećen potresom pa nakon ove krize zapravo nećemo imati gdje raditi, čak ni za vlastite pare, kao i da su nam vodeće javne ustanove u golemim minusima, ali i da jedinice lokalne samouprave redom kao krizne mjere prvo ‘režu’ sva davanja za kulturu, više je nego jasna poruka vršiteljice dužnosti iz resornog ministarstva:

'Kuš! Nema vam pomoći! Ja sam ovdje da ugasim svjetlo.'

Možda je, ali stvarno možda, konačno vrijeme da tome svemu kažemo - dosta?

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.