Ova predstava na scenu dovodi dva oprečna karaktera: veselu i vječno nasmijanu Smjehuljicu i uvijek namrgođenog i nezadovoljnog Mrguda.
Na prvi pogled Smjehuljica nema razloga za smijeh. Ona je jedna od onih mnogobrojnih kojima je rat u njihovoj zemlji razorio obitelj i ukrao djetinjstvo. Sa skupinom izbjeglica noseći i čuvajući cvijet koji joj je jedini ostao kao metafora toplog doma, Smjehuljica pjevajući, plešući i smijući se prolazi nepoznatim krajevima nadajući se da će jednoga dana u nekom dalekom gradu „gdje su kuće sve do neba“ naći svoje roditelje. Taj njezin smijeh naravno nije ona nevoljna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje, on je ekspresija pozitivnih emocionalnih stanja i snage ljudskog duha.
Njoj suprotstavljen je Mrgud koji premda zapravo nema egzistencijalnih problema svaku pa i najmanju životnu nevolju doživljava tragično i „ne može naći razlog za smijeh“.
Njihov kratki susret postat će rasplesan, razigran i raspjevan i zahvaljujući Smjehuljici Mrgud će shvatiti „da je sve razlog za smijeh“. A što nam drugo i preostaje nego da se svemu smijemo!