Lutkina kuća, poznatija kao Nora najslavnija je drama Henrika Ibsena, nastala u Rimu 1879. godine.
Kritički je to prikaz društvenih normi o braku u 19. stoljeću, što ga je Ibsen napisao uvjeren kako "u modernom društvu žena ne može biti svoja", budući društvom upravljaju - muškarci. Inspiraciju za dramu Ibsen je pronašao u životnoj priči svoje prijateljice Laure Kieler, koja je i sama kasnije ostvarila zavidnu spisateljsku karijeru.
Radnja je drame slijedeća:
Nora i Torvald Helmer, odvjetnik postavljen na dužnost direktora banke, imaju sretan obiteljski život i troje djece. No, u prošlosti je Helmer teško obolio i Nora je, želeći mu omogućiti putovanje u južne krajeve, na prijevaru falscificirala očev potpis i posudila novce kreditom koji je dobila od Krogstada. Na početku drame dolazi Krogstad koji je razriješen svoje dužnosti u banci i prijeti da će reći istinu ako ne zadrži svoje mjesto u banci. Nora je primorana reći Helmeru istinu, što ovoga razbijesni. Gospođa Linde, Norina stara prijateljica i Krogstadova draga, nagovori Krogstada da se predosmisli i povuče svoje prijetnje. Nora u dramatičnom razgovoru s Helmerom shvaća da je njezin brak isprazan i odlučuje napustiti Helmera i djecu.
Drama je premijerno izvedena u Kraljevskom kazalištu u Copenhagenu 21.12. 1879. Režiju je potpisao H. P. Holst, Noru je glumila Betty Hennings, a Torvalda Emil Poulsen. Uspjeh je bio ogroman, u roku od dva mjeseca Lutkina kuća postavljena je u svim važnijim skandinavskim gradovima. Ipak, kraj drame je izazvao burne rekacije jer se odlazak žene od obitelji smatrao neprihvatljivim u tadašnjem društvu. U Njemačkoj su protivljenja završetku drame bila toliko jaka da je Ibsen bio primoran napisati drugačiji kraj. Prema drugome kraju Noru Helmer prije odlaska nagovori da pogleda djecu dok spavaju i kaže joj da će ujutro kada se probude biti bez majke. Pogled na djecu smekša Noru i ona protiv svoje volje odlučuje ostati u braku...
No, njemačkom slučaju usprkos, alternativni završetak drame nije zaživio na pozornicama i gotovo da se nikad ne koristi.
U sezoni 2017/2018. Noru za vlastiti teatar režira Senka Bulić, a o konceptu predstave kaže:
Jedno od najvažnijih i najizvođenijih djela svjetske književnosti uzimamo kao polazište za istraživanje problema koji jednako intenzivno skandaliziraju i uznemiruju od praizvedbe teksta. Želimo ući u novo čitanje temeljnih pitanja koja otvaraju prostor za suvremene umjetničke perspektive. Namjera nam je istražiti motivaciju Nore u transformiranom društvenom kontekstu u kojem se otkrivaju novi mehanizmi pritisaka. Promjenom društvenih, političkih i ekonomskih okolnosti mijenja se i izvedbeni fokus priče o Nori. Prostori koji su se činili emancipatorski, kao proširenja slobode, ispostavljaju se kao regresivni.Koji su dometi pobune i mjesto slobode u visoko materijalističkom društvu? Kakav je odnos intimne i društvene represije? U što se Nora kao nagovještaj pobunjenog čovjeka pretvara?
