Naslovnica > ARHIVA FELJTONA > Sezona 2017/2018: Kerempuh

Sezona 2017/2018: Kerempuh

Kerempuh najavljuje četiri premijere.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo najavu sezone kako je istu objavilo GK Kerempuh.

***

Aleksandar Galin: AUDICIJA

Prevoditeljica: Irena Lukšić

Redatelj: Andrasz Urban
Dramaturginja: Dora Delbianco
Scenograf: Andrasz Urban
Kostimograf: Blagoj Micevski
Autorica glazbe: Irena Popović

Igraju: Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Elizabeta Kukić, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Luka Petrušić, Maja Posavec, Matija Šakoronja

Ovaj satirični tekst etabliranog ruskog suvremenog dramatičara Aleksandra Galina kojeg on naziva komedijom, iako je propleten finim tragičnim tonovima, tematizira bezizlazne položaje ljudi koji imaju ogromnu želju i potrebu pobjeći što dalje; iz svoje zemlje, ali i iz svoje kože. U fokusu je šest žena koje su međusobno različite godinama, karakterom, socijalnim statusom i temperamentom, a slične u motivaciji koja ih povezuje. Sve žele bijeg, sve žele promjenu i sve na to ne žele više čekati ni trenutka.
Kroz aristotelovsko jedinstvo odvija se ova priča o životima ljudi u slavno tranzicijsko vrijeme koje nikako da prođe. Čekajući bolju budućnost, koja samo što se nije dogodila, njihovi životi zauvijek prolaze u bijedi, otuđenosti i besmislu. Besmislu kojeg više nisu spremni trpjeti ni jednog jedinog dana.

Premijera: 17. studenoga 2017.

 

Luigi Pirandello: ŠEST LICA TRAŽI AUTORA

Režija i adaptacija: Oliver Frljić
Dramaturginja: Nina Gojić
Scenograf:  Igor Pauška
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Izbor glazbe: Oliver Frljić
Asistent režije: Rajna Racz
Asistent dramaturgije: Robin Mikulić

Komad Šest lica traži autora talijanskog nobelovca Luigi Pirandella pozvao je, u vrijeme svog nastanka, publiku da zaviri s onu stranu kazališnog zrcala i vidi ono što ona, narcisoidno zagledana u vlastiti odraz, uglavnom ne vidi - sam mehanizam medija u kojem se ogleda. Nastala gotovo prije stotinu godina, ova drama o borbi odbačenih scenskih likova za vlastitu egzistenciju anticipirala je mnoge stvari u razvoju suvremenog kazališta - ponajviše izrazito kritički odnos prema kazališnom iluzionizmu i mimetizmu.
Pirandello ostaje aktualan i danas jer kazališni medij i dalje ima potrebu skrivati svoje mehanizme proizvodnje fikcije, a svaki pogled u ono što nam nastoji učiniti nevidljivim, korak je  u vježbanju kritičke opservacije...
Napisana 1921. , prvi put izvedena u Teatro Valle u Rimu, ova je drama od samog početka izazivala kontroverzne reakcije. Nakon toga, godinama kasnije, u brojnim je izvedbama dokazala svoju nezaobilaznu poziciju u nizu klasičnih djela svjetske dramaturgije te zauvijek osigurala svojeg autora od eventualnog zaborava.
Ovaj tekst progovara o umjetnosti i o njezinom odnosu prema istinitom te o tome koliko je snažna sprega između kazališta i života. Pitanje identiteta pojedinaca i društva, pitanje istinitosti i manipulacijama istinitim te pitanje perspektive promatrača samo su neki od motiva za kojima poseže. U općem raspadu moralnosti i u potpunom gubitku povjerenja u društveni sustav, gotovo je nemoguće vjerovati u smisao vlastitog djelovanja i utjecaja na društvo. Rušenjem četvrtog zida Pirandello je pisac koji je zauvijek promijenio odnos glumaca i publike, srušivši dogme salonske drame i pruživši priliku za jednu sasvim drukčiju teatarsku optiku.

Premijera: siječanj 2018.

 

Autorski projekt Bobe Jelčića: PONOVNI POČETAK RATA /radni naslov/

Režija i scenografija: Bobo Jelčić

Igraju: Nikša Butijer, Branka Trlin Matula, Vilim Matula, Nina Erak Svrtan, Mia Anočić Valentić, Damir Poljičak, Ivan Đuričić, Marko Makovičić

Bobo Jelčić je zavidnu kazališnu karijeru izgradio autorskim projektima u suradnji s Natašom Rajković. Niz komornih priča s nesvakidašnjim naslovima – Usporavanja i Nesigurna priča u Teatru &TD, Grad u gradu, S druge strane i Izlog u ZKM-u, kao i specifična Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, samo su dio njihove karijere. Drugi je ostavljen po najvažnijim europskim kazališnim središtima jer se može pohvaliti mnogobrojnim suradnjama s internacionalnom kazališnom scenom.
Za Bobu Jelčića karakterističan je osobit način rada s glumcima, koji zajedničkim radom na razvijanju postavljenih tema, postaju i suautori njegovih predstava. Improvizacijama na zadani problem traži se posredna ili neposredna veza s izvođačima, a tako i s publikom koja u njima prepoznaje ljude iz svoje svakodnevice, sebi bliske i razumljive. To se ne događa bez emocija i humora koji su sastavni dio Jelčićeva kazališta, čiji rad odlikuju fokusiranost na detalje i dramaturški krupni planovi koji grade totale predstave, uvijek odražavajući neki trenutak pojedinca, a time i društva.
U ovom se projektu o povratku u budućnost, preciznije o tome što se događa kada jedna žena iz BiH dolazi u jednu zagrebačku obitelj tražeći pomoć, donoseći sa sobom miris rata. Taj njezin dolazak postaje katalizator za razvoj priče, odnosno, dodatno zakomplicira već komplicirane odnose. Cikličnost motiva dolazaka i odlazaka, tema stranaca i kontinuirane proizvodnje straha, odnose se na sukus življenja na ovim prostorima. Dramska se napetost crpi iz atmosfere postratno-predratnog stanja u kojem se kao društvo stalno nalazimo. Takav pristup (Ponašajmo se tako kao da će vječno biti mir, a u isto vrijeme kao da će sutra biti rat)  dovodi do žestoke egzistencijalne krize, a to onda biva rasadnikom za niz iskonstruiranih problema, za mržnju, nacionalizam, ksenofobiju i slično. Svaka takva ideologizacija u politici, nacionalnoj ili nekoj drugoj, zapravo je prikrivanje ekonomskih i socijalnih slabosti nekog društva, na isti način kao što je pozadina svih ratova na ovim prostorima vrlo prizemna i sirova pljačka i kao što je privatizacija državnih, narodnih dobara najveća od svih tih pljački.

Praizvedba: početkom 2018.

 

Nikolaj Erdman: Samoubojica

Redatelj: Vito Taufer

Adaptacija i dramatizacija: Dora Delbianco

Nije nikakvo čudo da je ovaj provokativni dramski tekst Nikolaja Erdmana, napisan 1928., po prvi puta u Rusiji (tada SSSR-u) postavljen tek 1987. godine, nakon što ga je totalitarni režim više od 60 godina zabranjivao i podređivao strogoj cenzuri. Bogat sadržajem i smislom, on zadire u najbolnije društvene probleme i uz profinjeni humor te inteligentnu ironiju i sarkazam prikazuje vladajući sloj u punom sjaju licemjerja i pokvarenosti.
Erdman kao polazište uzima društvo u kojem ljudskost nema cijenu, u kojem je pojedinac tek funkcija bez identiteta, samo automatizirani dio glasačkog tijela. Ogorčen bezizlaznošću, uslijed gušenja svake slobode, on temelji dramu na suptilnom dramaturškom apsurdu koji se može opisati sljedećom rečenicom: ˝Kada više ne postoji ništa što nas može veseliti u životu, tada je jedini izvor optimizma nada u brzu i bezbolnu smrt˝.
Kada glavni junak u to povjeruje i prihvaća činjenicu da je jedino što mu preostaje umrijeti, on ni to ne uspijeva bez ideoloških agresora. Pred njim stranke, lobisti i aktivisti niču jedni za drugima nudeći mu da umre za njihovu stvar. U tom je aspektu ova drama, ova kultna politička satira, gotovo tužno aktualna i progovara snažim autorskim jezikom klasika, a njezin zaplet i previše lako možemo zamisliti kao jednu od brojnih vijesti na domaćim političkim portalima.

Premijera: ožujak 2018.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE