Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide...
...početak je antologijske pjesme Branka Ćopića uz koju su odrastale brojne generacije. Sama pjesma pogodna je za dramske adaptacije jer uz naslovnog Ježurku sadrži brojne druge ‘šumske’ likove, koji su već u izvornom materijalu predstavljeni kroz elemente dijaloga.
Tako Ježurka na početku pjesme dobije pismo, tj. poziv na večeru kod Lije, a kad nakon obilnog objeda odluči otići kući, umjesto prespavati kod gostoljubive domaćice, ona odlučuje izvidjeti zašto je Ježurki njegova kućica draža. Putem joj se pridruže Vuk, Medo i Divlja svinja, te se proširi neistina kako je Ježurkina kuća prava palača, jer bi svatko do njih svoju kuću prodao za malo hrane...
No, kad konačno ugledaju Ježevu kućicu, ostanu začuđeni njenim skromnim izgledom, a Ježurka im svoj izbor objašnjava riječima:
Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
Ježurkine riječi pokažu se istinitima – te Medu, Vuka i Divlju Svinju, koji su Ježurku prethodno proglasili budalom uistinu stigne zla sudbina, dok Ježurka, i dalje skromno, uživa u svojoj slobodi...
Predstavu ‘Ježeva kućica’ režira Robert Waltl koji je na Sceni Gorica dosad postavio ‘Šumu Striborovu’ Ivane Brlić Mažuranić i Andersenovog ‘Kositrenog vojnika’. Ekipu mu čine stalni suradnici, scenografkinja i autorica kostima Ana Savić Gecan, dramaturg Ivica Buljan, te koreografkinja Natalija Manojlović, dok se u pisanju glazbe za predstavu po prvi put okušao Damir Martinović Mrle, lider riječke rock-grupe LET 3.