"Nakon nekoliko složenih projekata u velikim nacionalnim kućama, kojima je u središtu pozornosti bio aktualan društveni trenutak, htjela sam napraviti zaokret i raditi nešto potpuno drugačije, komornije, usmjereno na temeljne ljudske odnose. Tema gubitka pamćenja zbog degenerativne bolesti učinila mi se dovoljno inspirativnom jer u sebi sadrži potencijal istinske drame pojedinca, koja može biti tragična, ali i gorko smiješna istovremeno", kaže o ovom projektu njegova autorica i redateljica, Olja Lozica.
Priča je slijedeća:
Dok Tamara (Olivera Baljak) pokušava otrgnuti zaboravu ključne trenutke sjećanja, trudi se u potpunosti ne izgubiti davno izblijedjeli odnos s čovjekom kojeg je voljela, i koji je volio nju. Suočena s posljedicama galopirajuće degenerativne bolesti, njena se prošlost stapa sa sadašnošću tvoreći začudnu kombinaciju života koji je prošao i onog koji nikad neće ni doći.
"Postavljanjem dramaturške strukture kojoj su u središtu starija žena i mlađi muškarac najmanje me je zanimao ljubavnički odnos u stilu, primjerice, Nicholsova “Diplomca” ili nečeg sličnog. Tema gubitka pamćenja, grčevitog pokušaja za osvajanje vlastite prošlosti, u svojoj je biti transgeneracijska i potire granice između dobnih skupina. Situacijom u kojoj se u takav, složen odnos upleću mladić i starija žena ta univerzalna tema samo dobiva na slojevitosti, bar mi se tako čini", kaže Lozica.
